“Tajna covecjeg zivota nije u tome da samo zivi, vec u tome zasto zivi.”

“Tajna srece sastoji se u tome da posmatras sva cuda ovog sveta, ali da nikada ni ne zaboravis na one dve kapi ulja u kasicici.”

“Nije stvar samo u tome što taj momak u krvi ima sivog mora, pomislila je; ima ga sav jedan ledeni, bezličan ocean, i on mora pronaći način da ga iz sebe ispusti.”

“Ja već godinama znam ko sam. Put do zvezda je samo etapa kružnog puta do sebe i ako znaš prečicu nema potrebe da se puno lomataš po bespućima. Ne bato. Stigao si čim kreneš. Cilj nosiš skriven pod kaputom istetoviran na grudima kao metu. I eto ti... U tome je tajna. U tome je jedini trik.”

“Griješne misli su kao vjetar ko ce ih zaustaviti U cemu je pobožnost ako nema iskušenja koja se savladavaju Čovjek nije Bog i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu.”

“...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!”

“Glupan koji je postao svestan da je glupan nije vise glupan.”