“Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?”

“Probudila se njezina tiha ljubav što je do sada bila samo kao neki san. Ljubomor je zgrabio srce i valja ga u bolu, nikad iskušenom, nikad slućenom. Do ovog časa nije poznavala drugo do želju da usreći njega, pomogne mu da on stekne ženu koju ljubi. U času kad je prešao taj prag - jauknula je poput pregaženog pseta na pragu njegova gospodara. (...) "Zašto ova bol? Što sam htjela, željela, očekivala? Da on bude sretan! Sad je sretan! I ja sam sretna - sretna" - govori sebi, a bol je guši i suze padaju...”

“Sve je iščezlo iz njegova osjećaja, samo je ostalo ono što ga veže s njome. Sav svijet nekud je nestao, samo je ona živa. Sve mu je mračno, samo njezine oči svijetle. Sve je crno, samo njezino lice je bijelo. Svi su zanijemjeli, samo njezin glas romoni oko njega, po dvorcu, kao žubor potočića niz brdo guste šume...”

“Najviše pozornosti treba posvetiti puku, a dosljedno tome njegovoj zemlji, iz koje sve proizlazi, u koju se sve vraća. Nazor manjine da je primila svoje privilegije po milosti Božjoj u svoju vlast jednako je apsurdan kao što bi bio apsurdan vladar koji bi sebi utvarao da zemlja kojom vlada pripada njemu, a ne državljanima; kad bi si vladar utvarao da su milijuni stvoreni za njega. Jer zapravo je vladar ovdje samo zato da milijunima služi! Vladar nije ništa drugo nego vrhovni činovnik države. Vladar, to nije čast, to je dužnost prema narodu.”

“Čovjek može uvijek biti tvrd, uvijek je kao kamenita gora, samo u jednom jedinom je priroda s nama infamna: u ljubavi nas podmuklo izigrava, izruguje nam se. Zaustavi u tren oka svu volju i misao i ostavlja nas bespomoćne između neba i zemlje, makar samo na jedan trenutak. Jedna sekunda je dovoljna da te izbriše, pretvori u sretnika ili zločinca.”

“Lako je filozofirati, ali srce se ne da obmanuti. Ono svakim svojim otkucajem traži odgovor na svoje pitanje.”

“Njihovi se pogledi susretoše i stopiše u jedno. U dodiru njihovih zjenica zadršće ljubav što u taj čas ne osjeti ni čeznuća, ni strasti, ni težnje ni želje - ljubav što se rodila u patnjama. Ni ruke im se nisu dodakle ni usta primakla. Samo se suze u njihovim očima nijemo zagrliše čistim zagrljajem. Ni jedno nije progovorilo. Kao da su oboje željeli da se taj trenutak vine u vječnost.”