Branko Miljković was an iconic Serbian poet. He was best known across Yugoslavia and the Soviet bloc for his influential writings. He died prematurely in 1961 at the age of 27, found hanging from a tree in Zagreb. This controversial incident was officially recorded as a suicide. In his one-line poem "Epitaph," he writes "Ubi me prejaka reč" ("I was killed by too strong a word") almost sensing his premature end of life.
“Svet nestaje polako. Zagledani svi suu lažljivo vreme na zidu: o hajdemo!Granice u kojima živimo nisugranice u kojima umiremo.”
“Poezija je pobeda nad pesnikom.”
“San je davna i zaboravljena istina koju više niko ne ume da proveri.”
“U srcu ljubav jača od smrti U glavi misao veća od glave.”
“Tvoja ih praznina sve više očarava.”
“Ona nema nikoga osim sunca i mene.”
“Ispražnjeno srce još je uvek živo.”
“Prazne ruke prazno srce pusta sena. I nema mene al' ima ljubavi moje.”
“Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i lica.”
“ovo upinjanje da se kaze sve nece nas odvesti dalje od nas samih.”
“pustite me da koracam prema sebi kao prema svome cilju.”
“vise mi nisu potrebne reci, treba mi vreme.”
“ne krijem: ja sam pun neskromnih snova. skromnost uopste nije meni dana.”
“Smrtonosan je život, ali smrti odoleva.Jedna strašna bolest po meni će se zvati.Mnogo smo patili! I, evo, sad pevaPripitomljeni pakao. nek srce ne okleva,Isto je pevati i umirati.”