Davor Rostuhar

“Vozeći glatkom cestom koja je u laganoj nizbrdici vijugala između jebela, kamenih gromada koje se uzdižu iz crvenog pijeska, razmišljao sam kako put oslobađa čovjeka raznih stvari uz koje je vezan. Toga dana pedalirao sam 130km bos i shvatio da ni tenisice nisu čovjeku nužne.”

“Bez obzira je li brdo veliko ili malo, uvijek je netko na vrhu brda, a netko na dnu.”

“Gledaj, kad sam kao dječak bio ljut ili napravio nešto loše, moja majka mi ne bi dala činjenice, ne bi mi rekla nešto u stilu 'ovo je dobro' ili 'ovo je loše', ona bi mi otpjevala pjesmu. U činjenicama nema empatije. Ako hoćeš nekog razumijeti, nemoj mu postavljati pitanja, tražiti činjenice. Pokušaj ga osjetiti!”

“Ljudima najviše paše crno-bijela slika svijeta, i ne žele vidjeti spektar sivih boja..''''Spektar sivih boja?'' prekinuo sam ga. ''Ja vidim spektar duginih boja.''''Ne. Ne još. Zasad je spektar sivih. Nadam se da će jednog dana biti spektar duginih boja. Dok ljudi ne shvate oko kakvih se gluposti mrze, nema tu nikakvih boja. Pogledaj samo ove Židove i Muslimane koji se kolju već pola stoljeća. Uopće ne vide koliko su zapravo slični. Npr. i jedni i drugi se obrezuju, ni jedni ni drugi ne jedu svinjetinu ... Vidiš, nikad ne ratuju oni koji se razlikuju jako. Samo se male razlike ne podnose.”

“Kad putujem, rijetko razmišljam o povratku na neko mjesto jer znam da postoji još tisuće mjesta koje nisam vidio.”

“Ja bi im kroz smijeh odgovorio da najlakši put nije uvijek i najljepši, sumnjajući da će razumijeti. Jer, kad u smiraj večeri, topli vjetar zapuše u leđa i ponese nas da ne znam vozim li još uvijek ili sam kojim slučajem poletio, tada se prevaljuju kilometri koje najbolje poznaju samo izlizane gume naših bicikala.”

“LJUBAV. To nikako ne mogu objasniti. Kako objasniti zašto volim prirodu u svim njenim oblicima? Ne samo sezonski, nego i ljeto i zimu i sunce i kišu i snijeg. Mogu li se dva partnera voljeti ako ne znaju svoje 'ružne strane'? Ako se neka osoba voli samo u njenom dobrom svjetlu, je li ljubav potpuna, je li prava? Je li to uopće ljubav? I tako svi ... Svi vole samo sunčano vrijeme, a kada je ružno zatvaraju se u svoja skloništa. Čovjekov iskustveni raspon temperature je 20°C. Od +10°C do +30°C. Sve više ili manje je neudobno. Pa, jesam li onda ja, koji hodam po kiši bos i uživam, lud? Jesam li lud kad vičem niz vjetar koji je toliko jak da se mogu nasloniti na njega? Kada silazim niz snježnu planinu, proklizavam i padam jer ne vidim prst pred sobom, a smijem se i istovremeno divim njenoj moći i svojoj neustrašivosti - jesam li lud? Vjerojatno jesam, ali ja samo igram iskreno, uživam u igri i takve karte dobivam.”

“Krenuvši na put mislio sam o ovisnostima, zbog kojih sam i prestao pušit. Imao sam osjećaj da bi mi put mogao pomoći da shvatim o čemu sam sve ovisan. Ovisnosti poput cigareta, slatkog ili požude su bile u domeni mog razmišljanja, te na svoj način 'plitke ovisnosti'. S druge strane, velikih životnih ovisnosti je teško biti svjestan. Takva je ona vezanost u ljubavi, onaj nagon za hranom, ona nemoć bez društva. Na planini sam shvatio koliko sam ja kao čovjek ovisan o prirodi. Uvijek sam to znao i osjećao, ali sada sam po prvi put to iskustvo i spoznao.”

“Mozak također često komplicira stvari, posebno kad se nalaziš pred nečim velikim, pa zaboravlja ono univerzalno, božansko načelo: koliko god je nešto komplicirano, utoliko je ujedno i jednostavno.”

“Postoje mnogi načini uranjanja u postojanje, a ja sam ih uglavnom doživljavo na dva načina: kada sam se budio uz djevojku koju volim i kad sam putovao. Spoj tog dvoje vjerojatno je moj životni cilj.”

“Ali ipak... najljepše stvari, spoznaje, iskustva ... čim ih probam izgovoriti ili zapisati (dakle - uobličiti) - nestaju. Živjela šutnja! Smrt oblicima!”

“Ponekad sam neograničeno sloboda, ali me nesloboda nekog drugog ograničuje. Vječan problem: kako ne povrijediti drugoga, a da ne povrijediš sebe?”

“Postoje ljudi koji mogu letjeti, ali čovjek i dalje vjeruje u varljiv zakon gravitacije.”

“Shvatio sam da se sve što se događa, mora događati jer je tako najbolje za mene. Ja sam tu da učim. Svi ljudi koje susrećem, stvari koje mi se dešavaju .. Sve mi to pokazuje smjerove. A ja plešem. Shvatio sam ono što sam odavno znao. Trudio sam se tražiti vrata, putove, ali to su sve moji oblici. Vrata ne postoje, ti si ih stvorio - rekla mi je Ivana.”

“Nisam baš razumio srcem, ali činilo mi se smisleno. Jedan od mojih velikih problema je vezanost za oblike. Traženje konkretnog, opipljivog. Znao sam da istina ne leži u tome, a ovaj put mi je škola. - Put na istok - put je u samog sebe!”

“Kad god skočiš,prijatelju,suđeno ti je da padneš.To ti se čini neizbježno.Neminovno.Svaku stanicu tvog tijela pokreće ta univerzalna sila.Tvoje ipak nije da padneš.Tvoje je da poletiš.Ali padat ćeš ponovno i ponovno.Sve dok ne pomisliš da je tlo koje te vuče tvoj dom,da je tlo sigurno i dobro.Primjetit ćeš da nisi ptica,da nisi građen da letiš i pomislit ćeš da si stvoren da živiš na tlu.Ali na tlu nikad nećeš biti potpun.Zato ćeš se,ni ne znajući zašto,svejedno ipak,uvijek dizati i ponovno skakati.Jer svaka stanica u tvom tijelu zna da neće ostvariti svoju svrhu i da neće biti potpuna dok ne poletiš.Zato si ovdje,prijatelju,i to si oduvijek znao.Zato da ubiješ tog zmaja koji te drži na tlu,i poletiš.”

“Bila je to slika raja koju sam tražio.Rajskoga vrta koji još uvijek postoji i nije prazan i pust,nego ga naseljavaju ljudi,posljednji čuvari uspomene na početak,na mitski poredak svijeta,na bezvremeno stanje uma i duha.”