Desanka Maksimović
She graduated from the gymnasium in Valjevo and the University of Belgrade Faculty of Philosophy.
Desanka was a professor of Serbian language from 1923 until 1953 in several schools: Obrenovac gymnasium, then the Third Female Gymnasium in Belgrade, after that she spent a year teaching in Dubrovnik (Croatia), as well as the First female gymnasium in Belgrade. One of her best students was Mira Alečković, who also became a poet and a close friend.
In August 1933 she married Sergij Slastikov, but they had no children of their own.
Because of the undying value of her poetry, Desanka Maksimović was elected on December 17, 1959 as an associate member of the Serbian Academy of Sciences and Arts (SANU), and on December 16, 1965 she became a regular member.
“U ljubаvi je nаjlepše dа se sаnjа, čekа i dа se čuvа tаjnа.Ko nije prošаo kroz to - nije voleo. Ko nije sposobаn dа se žrtvuje nemа dаrа zа ljubаv.Ko nije pаtio i plаkаo - nije voleo.”
“PREDOSEĆANJEPoznala sam te kad sneg se topi,topi, i duva vetar mlak.Blizina proleća dušu mi opi,opi, pa žudno udisah zrak.S nežnošću gledah stopa ti trag,trag po snegu belom;i znadoh da ćeš biti mi drag,drag u životu celom.Poznala sam te u zvonak dan,dan pijan, svež i mek.Činjaše mi se već davno znan,znan kad te poznadoh tek.S nežnošću gledah stopa ti trag,trag po snegu belom;i znadoh da ćeš biti mi drag,drag u životu celom.Poznala sam te kad kopni led,led, dok se budi proletnji dah;kad dan je čas rumen, čas setan, bled,kad sretno se i tužno u isti mah.S nežnošću gledah stopa ti trag,trag po snegu belom;i znadoh da ćeš biti mi drag,drag u životu celom.”
“OPOMENAČuj, reći ću ti svoju tajnu:ne ostavljaj me nikad samukad neko svira.Mogu mi se učinitiduboke i mekeoči nekesasvim obične.Može mi se učinitida tonem u zvuke,pa ću rukesvakom pružiti.Može mi se učinitilepo i slatkovoleti kratkoza jedan dan.Ili mogu kom reći u tomečasu čudesno sjajnu,predragu mi tajnukoliko te volim.O, ne ostavljaj me nikad samukad neko svira.Učiniće mi se: negde u šumiponovo sve moje suze tekukroz samonikle neke česme.Učiniće mi se: crn leptir jedanpo teškoj vodi krilom šarašto nekad neko reći mi ne sme.Učiniće mi se: negde kroz tamuneko peva i gorkim cvetomkrvavog srca u ranu dira.O, ne ostavljaj me nikad samu,nikad samu,kad neko svira.”
“ZALJUBLJENOSTOd mene do njegamože se samo mostom duge.Od mene do njegamože se samo jezerom mjesečine.Od mene do njegamože se samo srebrnom i strmomMostovi, rijeke i stazekojima ljudi hode oko njegastazom ptice.Obilaze.On je kao sunčevo plameno ostrvoodvojen sjajem od svega svijeta.”