Dobriša Cesarić
Dobriša Cesarić (Požega, 10. siječnja 1902. - Zagreb, 18. prosinca 1980.) hrvatski pjesnik i prevoditelj.
Dobriša Cesarić je rođen u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.
Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom "I ja ljubim". Prvu zbirku pjesama "Lirika" objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim književnim časopisima, npr. Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji... Objavljuje književne prikaze.
Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva.
Dobitnik je književne nagrade Vladimir Nazor 1964. godine i Goranovog vijenca 1976. godine.
“Alkohol ubija... znamo, o znamo,Znamo da alkohol škodi,No rakije, rakije, rakije amo,Jer utjehe nema u vodi.”
“Gle malu voćku poslije kiše:Puna je kapi pa ih njiše.I bliješti suncem obasjana,Čudesna raskoš njenih grana.Al nek se sunce malko skrije,Nestane sve te čarolije.Ona je opet kao prvo,Obično, jadno, malo drvo.”
“Tiho, o tiho govori mi jesen;Šuštanjem lišća i šapatom kiše.Al zima srcu govori još tiše.I kada sniježi, a spušta se tama,U pahuljama tišina je sama.”