Enver Čolaković
Čolaković Enver je bošnjački prozaik, pjesnik i prevodilac. Prevodio sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, pozorišni režiser, korektor i urednik. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na dva jezika: bosanskom i mađarskom. U periodu do 1945. objavio je više pripovijedaka i eseja te roman Legenda o Ali-paši (1944), prošao je "križni put" od Bleiburga do Zagreba, poslije proganjan i onemogućavan da bilo šta objavljuje osim prijevoda, a zna se da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog. Tek četvrt vijeka kasnije izašlo je drugo izdanje njegovog romana (1970), koji i jezikom i strukturom predstavlja veliko umjetničko djelo iz Bosne i o Bosni. Ostavio je u rukopisu pet romana, više pripovijedaka i pjesama. Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.
“Ljubav se ne odaje. To je tajna koju dvoje moraju osjetiti.”
“A nema veće patnje od osame. Kad je čovjek sam, onda ga um i srce svom žestinom prigovaranja kore i muče. Onda su bolovi teži, a misli crnje nego da se ma kome, ma kako tužno ispovijeda. Savjest je nekada žešći i okrutniji sudac od svih šerijata i kadija koji su ikad postojali.”
“A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup...”
“A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti.”
“Čovjek u bolu, u nesreći nauči mrziti, kao što u veselju i sreći nauči ljubiti. Velik mora da je onaj um koji u bolu i nesreći umije voljeti, ne zavidjeti.”
“Ljubljenoj osobi dajemo ona svojstva koja želimo da ona ima.”
“Zlato i blago, sine Alija, u ruci tvrdice su krpa, a krpa u ruci darežljiva dobričine - zlato.”
“Ljubav je samo onda potpuna i velika kad nailazi na zapreke i patnje. Ljubav je samo onda prava kad daje i traži žrtve, pregaranja i samozauzdavanja. Čekanje nju uzvisuje, a nada oplemenjuje...”
“Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji... Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav.”