Ivica Prtenjača

“beskonačno kao kad grad posrne pa se nagnu razine tekućina u prijepodnevnim šalicama i umornom tijelu s kojeg otpadaju imena na ulici u mnoštvu trgovina naš je susret potrošen mi ne vrijedimo jer smo moderniji od benzina na kojeg se voze bogovi u otvorenim automobilima dugačkom cestom njenim mokrim širokim leđima na tvojem sam pupku spojio palčeve a onda je zasjalo sunce i ja sam izgubio kosu pa sam te volio i opet bio moderan na putu do lunaparka što blista u mom dalekom oku dok je nebo sivo dok je otok miran dobrim velikim dlanom razmazujem sol po tvom čelu”