Ivo Andrić

“It seems to me, that if people only knew how hard it was for me to endure life, they would find it easier to forgive me for all the wrong things I’ve done and all the good things that I have failed to do. And they would still find a little compassion within them to pity me.”

“I do not fear invisible worlds.”

“And then the death will come. The great parting, but the least painful of all the goodbyes we ever knew. For in death, only one shall grieve. And so far we have always, at every parting, grieved together.”

“What does your sorrow do while you sleep? -It’s awake and waiting. And when it loses patience, it wakes me up.”

“When I am not desperate, I am worthless.”

“What doesn't hurt - is not life; what doesn't pass - is not happiness.”

“What can and doesn't have to be always, at the end, surrenders to something that has to be.”

“Of everything that man erects and builds in his urge for living nothing is in my eyes better and more valuable than bridges. They are more important than houses, more sacred than shrines. Belonging to everyone and being equal to everyone, useful, always built with a sense, on the spot where most human needs are crossing, they are more durable than other buildings and they do not serve for anything secret or bad.”

“Radite svoj posao ne gledajući ni levo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od sveta oko sebe (što manje, to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga dela.Uveren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizak cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je želela da uradi i postigne.Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama.Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trosite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakod dana i sata.Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno.Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu.Budite nepoverljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj oceni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smelo i gledajte daleko.”

“Kad naiđu teška, mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se odjednom Biblija na njenim najtamnijim stranicama i naš užas ili naše nerazumevanje nađu drevne i poznate reči kao jedini izraz.Gledajući vojnike i žandarme koji su do malopre bili i ubijali, video sam im u očima, duboko ispod spoljnjeg besa i drskosti, jedva primetno kolebanje u kom je bilo i životinjskog straha i neke želje da se ne bude na tom mestu ni u tom obliku. U tom drhtanju u dnu zenica pročitao sam odjednom jasan i nesumnjiv jadni, strašni i detinjski Kainov odgovor: - Zar sam ja čuvar brata svoga?”

“Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.”

“One shouldn't be afraid of the humans. Well, I am not afraid of the humans, but of what is inhuman in them.”

“Lands of great discoveries are also lands of great injustices.”

“If people would know how little brain is ruling the world, they would die of fear.”

“Between the fear that something would happen and the hope that still it wouldn't, there is much more space than one thinks. On that narrow, hard, bare and dark space a lot of us spend their lives.”

“Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače zabranjene postanu, za trenutak dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kada se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.”

“- Ne treba se bojati ljudi.- Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onog što je neljudsko u njma.”

“Tko nije naučio gledati nebo u potoku, ne zna što su ribe na drveću.”

“كان العثمانيون يقولون: ثلاثة لا يمكن أن تبقى خافية (الحب، والسعال، والفقر).”

“- Vidite, umetnik, to je "sumnjivoo lice", maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari? Ljudi ne vole tu neizvesnost ni tu zakukuljenost, i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim. A sumnja, kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč? I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi verovao da nema u džepu sakriven neki treći? I kad bi skinuo masku u želji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi još uvek ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i poverljiv i da zbaci i tu poslednju masku koja toliko liči na ljudsko biće. Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrečnost za protivrečnost. I oni mirni i srećni kod kojih se to najmanje vidi i oseća, i oni se u sebi stalno kolebaju i sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikad sastaviti ne daju.”

“Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan, sine moj!- Šta si vidio u ljetni dan, sine moj?Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.- Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.- Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.- Hoćeš da usneš, sine moj?Ne, oče, idem da ž i v i m.”

“Dugotrajno robovanje i rdjava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.”

“„To je jedan od onih dobrih đaka, čednih i primernih u svemu, koji sa velikom lakoćom i kao uzgred polažu sve predmete, a celo svoje iskreno i stvarno zanimanje posvećuju svojim pomalo ćudljivim i nesređenim duhovnim sklonostima, izvan škole i njenog zvaničnog programa. To su oni đaci vedra i jednostavna srca, ali nemirna i ljubopitljiva duha. Njima su gotovo nepoznate one teške i opasne krize čulnog i osećajnog života kroz koje prolaze toliki drugi mladići njihovih godina, ali zato oni teško nalaze smirenje svojih duhovnih nemira i vrlo često ostaju za ceo život svaštari, zanimljivi osobenjaci, bez stalnog dela i bez određenog pravca uopšte.”

“They entered there into the unconscious philosophy of the town; that life was an incomprehensible marvel, since it was incessantly wasted and spent, yet none the less it lasted and endured 'like the bridge on the Drina'.”

“Forgetfulness heals everything and song is the most beautiful manner of forgetting, for in song man feels only what he loves.”

“Čim možemo nekom čoveku da kažemo jasno i otvoreno da nas je uvredio i da navedemo posve određeno čime je to i kada učinio, to znači da smo mu uvredu oprostili ili smo spremni da to učinimo. Muka je dok uvredu nosimo ćutke u sebi.”

“They looked at the paper and saw nothing in those curving lines, but they knew and understood everything, for their geography was in their blood and they felt biologically their picture of the world.”