Johann Baptist Metz
Johann Baptist Metz is a Catholic theologian. He is Ordinary Professor of Fundamental Theology, Emeritus, at Westphalian Wilhelms University in Münster, Germany.
A student of Karl Rahner, he broke with Rahner's transcendental theology in a turn to a theology rooted in praxis. Metz is at the center of a school of political theology that strongly influenced Liberation Theology. He is one of the most influential post-Vatican II German theologians. His thought turns around fundamental attention to the suffering of others. The key categories of his theology are memory, solidarity, and narrative. Works in English include: The Emergent Church, Faith in History and Society, Poverty of Spirit, and Hope Against Hope. Collected articles can be found in A Passion for God: The Mystical-Political Dimension of Christianity, translated by Matthew Ashley and in John K. Downey, ed., Love's Strategy: The Political Theology of Johann Baptist Metz.
Fundamental to Metz's work is the concept of "dangerous memory," which relates to anamnesis in the Greek New Testament, a term which is central to the theology of the Eucharist. Metz speaks variously of "the dangerous memory of Jesus Christ," "the dangerous memory of freedom (in Jesus Christ)," the "dangerous memory of suffering," etc. One of the motivating factors for this category is Metz's determination, as a Christian theologian from Germany, to rework the whole of Christian theology from the ground up in light of the interruptive experience of the Holocaust. This need explains in part his break with Rahner, whose transcendental method appeals to historicity as a category but does not come to terms with actual history. Metz has been in dialogue with progressive Marxism, especially Walter Benjamin and the authors of the Frankfurt School. He levels a fierce critique of what he calls bourgeois Christianity and believes that the Christian Gospel has become less credible because it has become entangled with bourgeois religion. His work Faith in History and Society develops apologetics, or fundamental theology, from this perspective.
“[N]one of us drinks the chalice of our existence to the last drop. None of us is fully obedient. Each of us falls short of the human nature entrusted to us.”
“We must learn to accept ourselves in the painful experiment of living. We must embrace the spiritual adventure of becoming human, moving through the many stages that lie between birth and death.”
“Ljudsko pravo prekida pravo naroda, ljudsko pravo također prekida pravo kulture.”
“Govorom o anonimnome kršćanstvu Rahner je nastojao posredovati osjećaj za Božju širinu i za crkvenu uskoću.”
“Molitveni jezik jedini je jezik u kojem nema jezičnih zabrana. Kako je već rečeno, on je obuhvatniji od jezika vjere koja je sigurna u samu sebe. U jeziku molitve može se naime reći i to da se ne može vjerovati.”
“Towards the end of the Second World War, when I was sixteen years old, I was taken out of school and forced into the army. After a brief period of training at a base in Wüzburg, I arrived at the front, which by that time had already crossed the Rhine into Germany. There were well over a hundred in my company, all of whom were very young. One evening the company commander sent me with a message to battalion headquarters. I wandered all night long through destroyed, burning villages and farms, and when in the morning I returned to my company I found only the dead, nothing but dead, overrun by a combined bomber and tank assault. I could see only dead and empty faces, where the day before I had shared childhood fears and youthful laughter. I remember nothing but a wordless cry. Thus I see myself to this very day, and behind this memory all my childhood dreams crumble away.”
“Potkraj Drugoga svjetskog rata izvukli su me iz škole i, kao šesnaestogodišnjaka, gurnuli u vojsku. Nakon kratke vojničke izobrazbe u würzburškim kasarnama došao sam na frontu koja se u to vrijeme već bila pomakla preko Rajne u Njemačku. Četa je bila sastavljena iz samih mladih ljudi, bilo nas je preko stotinu. Jedne večeri komandir čete poslao me prenijeti jednu poruku u komandu bataljona. Noću sam lutao razorenim selima i majurima, a kad sam se pred jutro našao na mjestu gdje sam ostavio svoju četu, našao sam još samo mrtvace: četu je pregazio kombinirani napad lovaca-bombardera i tenkova. Svima njima, s kojima sam još dan ranije dijelio dječje tjeskobe i mladenački smijeh, sada sam mogao gledati još samo ugasli mrtvi obraz. Ne sjećam se ničega doli jednog krika bez glasa. I danas još vidim samoga sebe tako, a iza spomena na to raspali su se snovi mojega djetinjstva.”
“Tema 'Boga' ne dispenzira teologa od njegove biografije. To ga razlikuje od stručnjaka koji se bavi znanošću o religiji.”
“Pod kvazi-mitskim totalitetom tehničke racionalnosti prijeti nam inteligencija bez patosa, inteligencija kojoj nije potreban nikakav jezik koji ima svoj vlastiti smisao jer ionako sve funkcionira bez bilo kakvog proturječja; ta inteligencija ne zna za spomen jer nije ugrožena nikakvim zaboravom: čovjek kao kompjuterizirana inteligencija bez osjetljivosti na patnju i bez morala, ukratko: čovjek kao rapsodija nedužnosti jednoga glatko funkcionirajućeg stroja. Treba li doista to biti čovjek nakon smrti čovjeka?”
“U kršćanstvu doduše poznajemo kultnu anamnezu; no imamo li - barem u začecima - doista anamnetičku kulturu koja kultski spomen muke povezuje s našim povijesnim iskustvima te tako sprječava da muka na koncu bude slavljena samo kao od povijesti udaljeni mit?”
“Sve Crkve stoje danas u našem postmodernom krajoliku poput stabala bez lišća.”
“Nismo li možda tijekom vremena tumačili kršćanstvo suviše isključivo kao religiju osjetljivu za grijeh te u skladu s tim premalo osjetljivu za trpljenje?”
“Odakle dolazi dojam da je Crkva lakše izlazila na kraj s krivcima-počiniteljima negoli s nedužnim žrtvama? Nije li naša kristologija toliko pretjerano determinirana soteriološki da više niti ne dopušta teodicejsko pitanje (na koje se niti može dati odgovor niti ga se može zaboraviti)?”
“No mi kršćani upućeni smo po središtu našega Creda - 'mučen pod Poncijem Pilatom' - u povijest u kojoj je bilo razapinjanja i mučenja, u kojoj se plakalo i tako rijetko ljubilo. I nikakav od povijesti udaljeni mit, nikakav Platonovi idejni Bog, nikakva gnostička soteriologija i nikakav apstraktni govor o povijesnosti naše egzistencije ne mogu nam vratiti onu nedužnost koju smo u toj povijesti izgubili.”
“Očevidno je da ne postoji nikakav smisao povijesti koji bi se dao spasiti leđima okrenutim prema Auschwitzu niti postoji Bog kojemu se čovjek može klanjati leđa okrenutih prema Auschwitzu. Kao teološko-politička katastrofa Auschwitz ne ostavlja pošteđenima niti kršćanstvo i njegovu teologiju niti društvo i njegovu politiku.”
“Trpljenje patnikâ nije ništa veliko ni uzvišeno; u svome korijenu ono je sve drugo samo ne solidarno trpljenje, ono nije naprosto znak ljubavi, nego je daleko više naznaka za to da se više ne može ljubiti.”
“Tko npr. formulira govor o Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu tako da se u njemu više ne čuje Jobov uzdisaj i tužaljka 'Ta dokle još?', taj se ne bavi teologijom nego mitologijom.”
“Radi se mnogo više - i to isključivo - o pitanju kako uopće valja govoriti o Bogu pred neizmjernom poviješću trpljenja svijeta, 'njegovoga' svijeta. To je pitanje, kako ga ja vidim, glavno pitanje teologije; ona ga ne smije niti eliminirati niti svojim odgovorom prepuniti.”
“Nije li u međuvremenu kršćanstvo što dalje to više gubilo tu osjetljivost za situaciju? Ono više ne najavljuje, ne naviješta, ono još samo ponavlja ono što jest pa ga onda iritira vlastita mjerodavnost koja nema nikakvih posljedica.”