Marija Jurić Zagorka was a Croatian journalist, novelist and dramatist, the first female journalist and second in the list of most popular Croatian writers of all time (by the 2005 poll compiled by Vjesnik, a Zagreb daily newspaper). Many of her works have been adapted to film.
She was born in the village of Negovec near Vrbovec, to a well-standing family, which allowed her a good education, but in spite of her talent and many gifts, her parents decided to end her education early and, soon after leaving school, married her off to a man whom she barely knew, a Hungarian railway clerk 18 years her senior. The marriage ended abruptly with her escape from the house, first to Sremska Mitrovica and then to Zagreb, due to her husband's and mother-in-law's abuse.
It was in Zagreb that she began her career as a journalist, which was a highly unusual career for a woman in those days, and because of that, she was frowned upon, humiliated and prejudiced against her entire life. She was forced to write anonymously, under pseudonyms that hid her gender, and hide herself at work so nobody would notice there was a woman writing for (and later running) a newspaper. This didn't stop her from being politically involved, fighting against the Germanization and Magyarization of Croatia, and fighting for the rights of women, which caused her considerable problems in life, both professionally and privately.
Urged by Bishop Strossmayer, Zagorka began writing historic novels, usually set in 16th, 17th and 18th century Croatia. She instantly became popular amongst the people, who endearingly called her "The Fairy of Zagorje" (upon publishing Grička vještica) and "Queen of Croatians" (upon publishing Gordana: Kraljica Hrvata). The critics and her colleagues, however, constantly put her down, ridiculed her work, slurred her as a person and as a writer, and deliberately ignored her in literary magazines and almanacs. Still, she kept on writing and published her works as a part of her newspaper so they would be affordable to the general public, adapted her own and the works of August Šenoa for theater, ran two magazines "Ženski list" (1925- 1938) and "Hrvatica" (1938-1940) addressed to the female public, and with her young female colleagues formed the Society of Croatian Female Writers.
Upon the formation of Independent State of Croatia, the magazine "Hrvatica" was forcibly canceled and her entire estate is taken from her, leaving her without means to support herself. Desperate, Zagorka attempted suicide, but luckily survived. Living in Zagreb, she saw the end of WWII thanks to the financial help and care of her loyal public. Despite her age and weak health, she continued fighting for the rights of women, even though it earned her the ridicule and animosity of her male colleagues, who repeatedly called her "a madwoman" and "mannish old hag", until the day of her death.
None of her novels have been translated into English, but two are available in German: Grička vještica and Malleus maleficarum. 11 of her novels, published in Croatian, are found in the Library of Congress. The exact number of the novels she has written is unknown, but it is presumed that she wrote around 35, some of which are lost forever.
“Kašalj i ljubav ne mogu se sakriti. A tko hoće da to sakriva, postaje jako smiješan.”
“Djevojka se svlada, stisne usne i zapovijedi svome siromašnom srcu da ne kuca tako jako, da se umiri i šuti kao što mora i ona šutjeti, kao što mora pritajiti osjećaje i bol.”
“Nema sudbine! Život zna samo tragediju ili lakrdiju, koju odigravamo sami sebi. Jedni dobro, drugi loše! A to zovemo srećom ili nesrećom.”
“Ako služite dobru, morate biti spremni da će se zlo buniti. To je život. Utakmica dobra i zla, poštenja s nepoštenjem.”
“Čovjek može uvijek biti tvrd, uvijek je kao kamenita gora, samo u jednom jedinom je priroda s nama infamna: u ljubavi nas podmuklo izigrava, izruguje nam se. Zaustavi u tren oka svu volju i misao i ostavlja nas bespomoćne između neba i zemlje, makar samo na jedan trenutak. Jedna sekunda je dovoljna da te izbriše, pretvori u sretnika ili zločinca.”
“Dobro srce katkad je čovjeku i narodu jedini neprijatelj.”
“Da sam ja car radio bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima povijest. Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordenima. Iskitio bih njihova prsa, a onda bi radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima. Da, velčanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.”
“Najviše pozornosti treba posvetiti puku, a dosljedno tome njegovoj zemlji, iz koje sve proizlazi, u koju se sve vraća. Nazor manjine da je primila svoje privilegije po milosti Božjoj u svoju vlast jednako je apsurdan kao što bi bio apsurdan vladar koji bi sebi utvarao da zemlja kojom vlada pripada njemu, a ne državljanima; kad bi si vladar utvarao da su milijuni stvoreni za njega. Jer zapravo je vladar ovdje samo zato da milijunima služi! Vladar nije ništa drugo nego vrhovni činovnik države. Vladar, to nije čast, to je dužnost prema narodu.”
“Ne boj se, mila, uvijek će biti vitezova slavonske ravni da je oslobode!”
“Polagano, tiho, prilazio je k njoj, kleknuo i položio glavu u njezino krilo kao žeđom obnemogli pred vrčem bistre vode...”
“Klonuo je pored njezinih nogu kao pas pred nogama gospodara...”
“Sve je iščezlo iz njegova osjećaja, samo je ostalo ono što ga veže s njome. Sav svijet nekud je nestao, samo je ona živa. Sve mu je mračno, samo njezine oči svijetle. Sve je crno, samo njezino lice je bijelo. Svi su zanijemjeli, samo njezin glas romoni oko njega, po dvorcu, kao žubor potočića niz brdo guste šume...”
“Srcu se ne da zapovijedati.”
“Tko se odviše nada, mnogo gubi. Manje nade donosi više!”
“Jadna mudrost koja traga za vječnom mladošću, a nije ni pokušala tražiti dobrotu.”
“Samo zlo mora da dršće. Tko je od vas čista srca, taj nema više straha u sebi ni od koga.”
“Strahovito je živjeti razumnom čovjeku u ovo doba kad je zloća podivljala, a dobrota poludjela.”
“...ali ljubav u srcu - to je zvijezda gore na nebu. Skriva se u noći, ali utrnuti ne može...”
“-Tomo! Vi imate - suza? (...) -Recite zbog čega vas je snašla tolika bol da vam se srce rasplakalo? Trenutak šutnje, a onda on odvrati šapatom koji odaje teški napor: -Obeščašćujem vas time što sam ovdje! (...) -Da mogu popraviti to, kneginjice, pretvorio bih sve što je gore na palubi živo u leševe. -Pa ipak ste život svoj žigosali za sva vremena - sramotnim imenom viteza otimača. -Vitez otimač slavan je i častan prema onom mom drugom nedjelu. -Ubojica ste? -Mnogo gore. (...) -Što ste još? -Svetogrdnik! -Svetogrdnik? Kakvu ste to svetinju pogrdili? -Vas! Vas...”
“Nema prokletstva. Ima samo zlih i dobrih, ali zli su uvijek jači, iako ih je manje. Od jedne kapi žuči zagorčiš vrč čiste vode!”
“Čast je često ljudska gizda. Nije čovjek častan ato što mu putovi nisu bili kliski pa nije mogao posrnuti... Častan je samo onaj koji govori istinu...”
“Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?”
“Da nema kukolja, rodila bi čista pšenica.”
“Pravda nije uvijek brižna majka!”
“Pravda ne da svoje djece, a svaki pravednik krvno je čedo pravednosti.”
“Gdje ima sloge, tu ima i slobode.”
“Gdje se biju rođena braća, tamo nema više doma.”
“Sreća mora doći. Sunce na nebu skrivaju oblaci i javljaju olujama da i ljudi strepe, ali (...) sunce je tamo iza oblaka! Ono mora izaći na čistinu. Mora, samo čekaj i vjeruj da dolazi...”
“Što u ustima i u srcu, neka bude i na djelu. Samo od riječi i od srca još uvijek malo koristi.”
“Moja je ljubav zaspala, da se ponovo probudi.”
“Ne uplići se u ono što te se ne tiče.”
“Niste upoznali prevrtljivost kraljevske vlasti. Ona ne poznaje vjernosti, majka kraljevske vlasti često je himba, a njezina dadilja djevojčura.”
“Probudila se njezina tiha ljubav što je do sada bila samo kao neki san. Ljubomor je zgrabio srce i valja ga u bolu, nikad iskušenom, nikad slućenom. Do ovog časa nije poznavala drugo do želju da usreći njega, pomogne mu da on stekne ženu koju ljubi. U času kad je prešao taj prag - jauknula je poput pregaženog pseta na pragu njegova gospodara. (...) "Zašto ova bol? Što sam htjela, željela, očekivala? Da on bude sretan! Sad je sretan! I ja sam sretna - sretna" - govori sebi, a bol je guši i suze padaju...”
“Moja čast, moje poštenje nije ono što vide ljudi, moja je čast i moje poštenje ono što nosi obraz moje unutrašnjosti, a ono bičuje moju dušu mukama za svaku nečistu sjenu i nagrađuje zadovoljstvom ćistoću misli i srca.”
“Vjera je najjače od svih zemaljskih oružja. Nepobjedivo. I zato naš narod, malen među velikima, još uvijek živi i visoko diže svoj stijeg. Neka dršću svi silnici, krunjeni i nekrunjeni, jer nad njima vječno lebdi pravda - a u nama živi vječna snaga - naša vjera.”
“Sumnja je početak raspadanja. Sumnja je izvor svih poraza. Sumnja je kap što truje rijeke i mora. Vjera je napitak svega. Vjera je vrelo svih pobjeda. Vjera je sila, moć, sjeme vječnog života. Ne bojte se, Hrvati, dok vjerujete u sebe. Tonut ćete u izdajstvu, neprijateljstvu, u zloći sile, ali nikada ne možete potonuti.”
“Nikad ne može propasti, nikad dok ima tko da umre za nju!”
“Popovi vele: svatko ima svog anđela čuvara, a ja velim: svatko ima svog vraga." Zagorka”
“Nije ni pokušao da se dalje bori. Nekoć toliko prkosan i ponosan u prezrenoj ljubavi, danas kad ima tu ženu za kojom je ginuo, izgubio je svu snagu nekadašnje gordosti.”
“Njihovi se pogledi susretoše i stopiše u jedno. U dodiru njihovih zjenica zadršće ljubav što u taj čas ne osjeti ni čeznuća, ni strasti, ni težnje ni želje - ljubav što se rodila u patnjama. Ni ruke im se nisu dodakle ni usta primakla. Samo se suze u njihovim očima nijemo zagrliše čistim zagrljajem. Ni jedno nije progovorilo. Kao da su oboje željeli da se taj trenutak vine u vječnost.”
“Nije li čudno što se ljudi tako rado bore za svoju vjeru, a tako nerado žive po njenim zakonima.”
“Pero moje sanja, sanja o junacima pobjednicima tiranije, o bojovnicima ljudske sreće - o poštenjacima koji svoje uvjerenje ne daju ni za kruh, ni za zlato, ni za medalje - ni za što.”
“Uvidio sam da je uludo žene upućivati na razbor, što ih više nastojiš dovesti k pameti, to pamet od njih brže uzmiče.”
“-Zašto ne smijem govoriti o njoj? - Zato, jer su mi, kad na nju mislim, i najslađa usta - gadna.”
“Vladar nema prijatelja, već samo udvarača i puzavaca koji njegovom milošću lihvare državu.”
“Ima vjerne vječne ljubavi, no samo za odabrane.”
“Zlo uvijek proždire samo sebe. Potrebno je samo strpljenja da se dočeka taj tren.”
“Lako je filozofirati, ali srce se ne da obmanuti. Ono svakim svojim otkucajem traži odgovor na svoje pitanje.”