Matija Beckovic
Matija Bećković is a Serbian writer and poet. He is one of the most prominent Serbian poets of the 20th century and a full member of the Serbian Academy of Sciences and Arts.
Bećković was born on November 29, 1939, in Senta, in the Serbian province of Vojvodina (then Danube Banate, Kingdom of Yugoslavia), to a family of Montenegrin Serbs. He graduated from the Valjevo Gymnasium in Valjevo in 1958. It was during his gymnasium years in Valjevo that he published his first poem, in the journal 'Mlada Kultura'. Furthermore, it was also in Valjevo that Bećković met Vera Pavladoljska, to whom the poem of the same name, published in 1960, was dedicated. This poem remains one of his most widely known and read poems. Beckovic went on to marry Pavladoljska, and he remained married to her until her death.
Upon graduating from the Valjevo gymnasium, he entered the University of Belgrade, graduating with a degree in Yugoslav and world literature. He became a corresponding member of the Serbian Academy of Sciences and Arts in 1983, becoming a full member in 1991.
He lives in Belgrade since 1960.
“Kad sam je drugi put video rekao sam:"Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu."Obećala je da će doći ako bude lepo vreme.Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama.Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi.Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.Bojao sam se da preko noći ne izbije rat,Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanakSastanak na koji već kasni čitavu moju mladost.Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženuTu ženu sa dve senke,Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime.Sad se čitav grad okreće za Mojom PoezijomKoju sam davno sreo na ulici i pitao:"Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubiliDa nisam možda ispao iz vaše tašne?"Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike.Volim je više no što mogu da izdržim,Više od mojih raširenih ruku,Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila.Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama,Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas,Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje.Moje su uši pune njenog karmina,Te providne te hladne uši to slatko u njimaKad se kao prozori zamagle od njenog daha.Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta.Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glaveSumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo,Još ne prestaje da me boli uvoKoje mi je pre rodjenja otkinuo Van GogTo uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama.U staklenu zoru palu u prašinu,Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao.Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha,Radnice popodne na tudjem balkonu,Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon,Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava.O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni,O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima.Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko svećeI visoke prozore spuštam pred njene noge.Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kućuGde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju.Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi,Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha,Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju.O sunce nadjeno medju otpacima...Zuje uporednici kao telegrafske žice,Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu,I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinamaKao što mene njena obećanja održavaju u životu.O siroče u srcu što ti brišem suzeMoja nesrećna ljubavi razmeno djubretaStidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio.Kuća, ništavilo na svim prozorima,Sve je dignuto u vazduh.Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.”
“Kad bi se spalio u ime gladnih,prvo bi ti gladni rekli da si idiot: zasto si se spaljivao kad si bio sit?”
“Krasti malo je glupo.Zato male lopove i kaznjavaju.Ne zbog kradje, već zbog gluposti, naivnosti, prostakluka.”