Meša Selimović

“Ličim na usamljenog samrtnika što okrvavljenim noktom urezuje u stijenu znak o sebi.”

“Da mržnja ima miris osjećalo bi se iza mene na krv. Da ima boju crn trag bi ostao za mojim petama. Da može da gori plamen bi skuljalo iz svih mojih otvora.”

“Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer ko oprosti on je najveći. A znam zaboraviti ne mogu.”

“Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.”

“Ludački sam vraćao vrijeme oživljavao ubijenog još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah da pitam za njega ljudski je bratski nema straha ni stida još ima nade pustiće ga uskoro doći će mu ponude od mene znaće da nije sam ni ostavljen pred kapijom je rođena krv njegova. Ni kule ni stražari ni obziri nisu ga zadržali da ne dode došao je došao sam petnaest godina je mlađi uvijek sam se brinuo o njemu doveo sam ga u kasabu ej ljudi kako bih ga napustio kad mu je najteže razvedriće mu se ojađeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema pa zar i ja da ga obmanem zašto U ime čega Svi me gledajte krivo ljutite se odmahujte glavom svejedno mi je ovdje sam ne odričem se veze od koje nemam bliže raspnite me ako hoćete za ovu ljubav zar se može protiv nje Došao sam brate nisi sam.”

“Do kraja života upoznaću ljude a nikad ih upoznati neću uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka.”

“Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena tada je pametnija odlučnija ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen ili grub ili nerazmišljen ili plačljivo nežan.”

“Ne osvajamo zemlju već grumen za svoju stopu ni planinu već sliku u svome oku ni more već njegovu gibljivu čvrtsinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim naše vere zato se cvrsto držimo za nju.”

“Griješne misli su kao vjetar ko ce ih zaustaviti U cemu je pobožnost ako nema iskušenja koja se savladavaju Čovjek nije Bog i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu.”

“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.”

“Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu ine želim da otjeram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.”

“Usamljen među grobovima, zaboravio sam na mržnju. Vratila mi se kad sam prišao ljudima.”

“Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.”

“...pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba...”

“Čovjek doduše najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi.”

“What is the devotion if there is no temptation which is master on their own? The man is not God and his strength is just in that to suppress its nature, if there is nothing to suppress what's the difference? ”

“Ništa ne mogu učiniti, ali mislim. Toliko mogu. Mučiću se mišlju o dobrom čovjeku koji u tvrđavi čeka smrt. Misliću i zaboraviti. Kao i tolike druge stvari. Polako postajem smetlište istruljelih jada, žaljenja, stida, mrtvih zakletvi, poniženog ponosa, i sav taj smrad nazivaću iskustvom. Već osjećam kako zaudara, još osjećam, poslije će mi biti svejedno.”

“Pusto mi je u duši. Prazno mi je srce.”

“Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.”

“Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuće, sad više nikog nemamo ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili možda nisi, možda si mislio da stojim pred ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, možda si se do posljednjeg časa nadao da ću ti pomoći, i kamo sreće da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od konačne samoće, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne.”

“Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao.”

“Bez te tačke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš, jer ne bi bio nigdje.”

“Prijateljstvo se ne bira, rekao je, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav. A ništa ja nisam tebi poklonio, već sebi.”

“Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao i učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.”

“Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka čežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?”

“Ako nisam kriv, onda su pogriješili, zatvorili su nedužna čovjeka. Ako me puste, priznaće svoju grešku, a to nije ni lako ni korisno. Niko pametan ne može od njih tražiti da rade protiv sebe. Zahtjev bi bio nestvaran, i smiješan. Onda ja moram biti kriv. A kako da me puste ako sam kriv? Razumiješ li? Ne treba da budemo suviše nepravedni. Svako polazi sa svoga stanovišta i smatramo da je u redu kad tako mi činimo, ali kad to oni čine, onda nam smeta. Priznaćeš da je to nedosljedno.”

“Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.”

“Znao sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve — to je veoma neodređeno, ali i veoma stvarno. To je izgubljenost i bespuće, to je ispadanje sa životne staze a druga ne postoji, to je osjećanje užasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora što bi se mogao stvoriti oko tebe.”

“Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš.”

“Živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio?”

“Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji.”

“Duga popodnevna sjenka, tmurna duša brda, puzila je poljem, zatamnjujući ga, prešla je i preko mene, opkolila me odasvud, a sunčana strana je bježala od nje, uzmičući prema drugom brdu. Daleko je noć, to je samo njen rani predznak, nešto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavađenoj širini što se zamračuje, sitan u prostoru što se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara duša, tuđa a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemoćan pred tajnama zemlje i širinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuća u pristranku, začula nečija pjesma, probijala se kroz sunčani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je išla u pomoć, i zaista me oslobodila kratke i bezrazložne začaranosti.”

“Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.”

“Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.”

“Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”

“Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.”

“Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.”

“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”

“Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.”

“Pobuna! Je li to samo reč, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda teško meni; ako je istina, teško meni još više.”

“Mjesečina je ledena i kao da je zaudarala na sumpor, cvijeće je mirisalo prejako, razdražujuće, počupati bi ga trebalo, pogaziti nogama, da ostane samo čkalj i pusta ledina, da ostane gola ljudska misao, bez slika, bez mirisa, bez veze sa stvarima oko nas. Silom okovati život, da ne buja zlo. Urazumi me, Bože.”

“Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.”

“The listener is the midwife in the difficult birth of the word.”

“»Рекох чудну ријеч: побуна. И зауставих перонад равним ретком у ком је остала утиснута једнанедоумица, прелако изречена……Одакле је дошла опасна ријеч?……Је ли то само ријеч, или је мисао? Ако је мисао,онда је моја мисао, или моја заблуда.Ако је заблуда, тешко мени; ако је истина, тешко мени још више.«”

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !”

“Bismilahir-rahmanir-rahim!I call to witness the ink, the quill, and the script,which flows from the quill;I call to witness the faltering shadows of the sinking evening,the night and all she enlivens;I call to witness the moon when she waxes, and the sunrise when it dawns.I call to witness the Resurrection Day and the soul that accuses itself;I call to witness time, the beginning and end of all things - to witness that every man always suffers loss.”

“Bismilahir-rehmanir-rahimI call to witness the ink, the quill, and the script,which flows from the quill;I call to witness the faltering shadows of the sinking evening,the night and all she enlivens;I call to witness the moon when she waxes, and the sunrise when it dawns.I call to witness the Resurrection Day and the soul that accuses itself;I call to witness time, the beginning and end of all things - to witness that every man always suffers loss.”

“Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu...”

“Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.”