Milan Oklopdzic
Milan Oklopdžić was born in 1948 in Belgrade where he graduated from the Faculty of Dramatic Arts and then... Polyethylene America without a single grain of desert sand, palm leaves coloured with dreams, without the wilderness of hunters' hearts trapped in claws of civilization; America which draws its vibrations from Ampex tracks from beatlemania post-period letting down the throat maths laboratory dreams LSD-25, IT-290, DMT avidly, sullenly, with hope, instead of letting soda, or drops from a stream of mountain fountain. Fountain…and then…he had his master’s degree in a sunny, californian university in the company of Shepard, Hendrix, Snyder, Kirk, Garcia, Ferlinhetti, Miles, Kesey, Williams, Corea and a Remingtom typing machine. Played dramas: In the meantime, Marquise of Blue Dreams and Air Storage.
Trip to the dreamland and memory of time spent on the West Coast and a fearful blues. A book which according to many facts reperesents an event…written with a filming camera and recorded with an ordinary typing machine.
“Postoji jedan jezik, kaže M-L, mislim da se zove MESKALERO, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni prošlo ni buduće vreme. Pa? rekao sam. Shvataš, ako bi smo naučili taj jezik, mogli bismo da živimo duže. . .”
“Nije da mi je grad svejedan, ali je podjednak. Debelo crevo se ne razlikuje od ženskih trepavica.”
“Sa jednom kartom mogu da se vozim ukrug, ali nikad neću moći da izađem napolje. Svejedno je, grad je isti i dole i gore.”
“There’s a language, I think it’s called Mescalero, in which verbs don’t change tenses. There’s no future or past tense in that language. I was thinking… if we could learn that language, we could live longer…”
“Moje ime je Johnny Walker. Izgovara se isto kao sto se i pije.”
“Otvori usta i sakrij se iza njih.”
“One noći smo bili, rekao sam mu, ispred neke kuće na Florin bulevaru... Lynn je želela da hoda bosa, skinula je cipele i stavila ih u tašnu. Šetali smo tako ispred te kuće... Onda je ulicom prošla neka dečurlija sa maskama na licu. Vraćali su se sa nekog karnevala. Jedan od njih je prišao Lynn i upitao je:- Zbog čega vi hodate bosi?Zaustavili su se i napravili krug oko nas. Svi zajedno su imali godina koliko i mi.- Tako se brže hoda, odgovorila im je.- Stvarno?, rekli su svi u glas.- Da, rekla je Lynn, skineš cipele samo onda kad odlučiš kuda želiš da ideš. Kuda vi želite da idete?- U Diznilend, rekli su- Skinite onda cipele, rekla je Lynn. Bićete tamo za pet minuta.Klinci su stvarno poskidali cipele i pojurili ka Diznilendu.- Pogledaj ih, rekla mi je, žure da stignu svoj san.”
“Poceo sam da ceznem za zavicajem; za nekim toplim krevetom, ljudimakoje sam poznavao, za nekim mirnim ulicama, za nekim lukama u kojimaje voda ruzicasta sa zalaskom sunca, za nekim devojkama koje samostavio iza sebe, na brzinu, pakujuci se sebicno za put. Kako je tokurvinsko osecanje, ta ceznja! Ne nostalgija, ne patnja zbog togasto si nekud daleko otisao - to je bila ceznja u najcistijem obliku,uvek sanjas o necemu DRUGOM.”
“Ja ne radim nigde: isuvise sam lak za tezak posao, isuvise samtezak za lak posao, i isuvise seksi za nocni posao.”
“Postoji jezik, mislim da se zove Meskalero, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni proslo ni buduce vreme. Razmisljam... ako bismo naucili taj jezik, mogli bismo da zivimo duze...”