Miroslav Krleža

“Mi odjekujemo na zabilježene tuđe doživljaje odjekom svo­jih vlastitih uspomena!”

“To su zapravo sve pločice dječijih igračaka, religija, božićnih bedastoća, idila koje uznse KULT ČISTE LAŽI, a iza svega toga proviruje roba: kupujte margarin, čokoladu, naranče, vaniliju, sukno, gumilje! Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene čarape, krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci, kupaju se u mramornim kupaonicama, voze se ugrijanim kočijama, piju gorke želučane likere, ali pojma zapravo nemaju ŠTO JE TO ŽIVOTNA STVARNOST I KAKO BI JE TREBALO ŽIVJETI?”

“I eto, to je moje unutarnje protuslovlje: mjesto da sam matematičar, ja slikam. S tim raskolom u sebi, što može čovjek postići više od diletantizma?”

“Ja vjerujem u čistoću umjetničke spoznaje, kao u još jedinu čistoću koja nam je preostala u ovom životinjstvu oko nas!”

“Sami lopovi vrve svijetom, kao crvi u crvljivom mesu: sumnja velika i nepovjerenje na sve strane, a i dobro da je tako, jer je čovjek rođen kao lopov!”

“Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.”

“Već osamnaest milijuna godina hodamo na stražnjim nogama a još smo četveronošci uglavnom svi I što to znači znati čitati i pisati kada pišemo već sigurno dulje od pedeset hiljada godina a svakih se stotinu godina rodi po jedan čovjek koji umije doista pisati a njega ne čita nitko”

“...misliti u slikama i opajati se mnogolikom izmjenljivošću slika.”

“Ljudi su izmislili tapete sagove parkete cijevi s ugrijanom vodom staklena vrata zlatne ribice kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku damastne stolnjake svilene čarape krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci kupaju se u mramornim kupaonicama voze se u ugrijanim kočijama piju gorke želučane likere ali pojma zapravo nemaju što je to životna stvarnost i kako bi trebalo živjeti”

“On nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpočne nešto novo sa sobom i sa životom oko sebe.”

“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”

“Krotiteljica zvjeradi u crvenoj galoniranoj husarskoj atili gladila je debelu pospanu zmijurinu pod crvenkastom ispruganom platnenom perinom i čula se kiša kako klizi po zelenkastom jedru menažerije a negdje je pjevao jedan limeni žlijeb.”

“Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave žalosne ptičje oči kravlje butove konjska stegna a sinoć još su te životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti u kokošinjcima a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.”

“Već dulje vrijeme primjećivao je Filip kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje samo za najrastvorenijih ratnih dana kad je sve bilo u raspadanju i kada se nije ništa drugo osjećalo nego prenagomilavanje stvari u slijepim količinama i to kako čovjek sam po sebi i nije ništa drugo nego neka neznatna i sitna količina samo za onih najmračnijih i najosamljenijih dana događalo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju gubeći pregled nad svojim vlastitim trajanjem.”

“Filip se gubio u detaljima te nikako nije mogao da tim detaljima oko sebe udahne neki dublji smisao.”

“Istina je: bio sam prilično sam ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo”

“U civilu đak i nervčik koga svaka, i najmanja sitnica životna guši u grkljanu i cakle mu se oči od neke neizrecive tuge.”

“Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.”

“Mi smo vremenom prožeti, a ono tek po nama ima svoj smisao.”

“Treba ostati logičan, jer bilo kako bilo, logika nikada nije nepouzdan vodič. Istina je: bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.”

“S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno.”

“Teku ljudi po ulicama, miču se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa zarezima gorućeg karmina oko usana, kratkovidne maske žena u crnini, lica grbavaca, donje čeljusti, voštani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prilično ružno. Gadna lica, zvjerske njuške, žigosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnačke, zubala tvrda, oštra, mesožderska, a sve je sivo kao fotografski negativ.”

“Što bi čovjek gluhima tumačio glazbu?”

“Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jaka buka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda.”

“Neka oprosti gospodja Europa,ona nema spomenike kulture.Pleme Inka u Americi ima spomenike,Egipat ima prave spomenike kulture.Neka oprosti gospodja Europasamo Bosna ima spomenike.Stecke.Sta je stecak?Olicenje gorstaka Bosanca!Sta radi Bosanac na stecku?Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci ili moli.Na kome je prikazan kao suzanj...”

“Dok je stvarnost iskljucivo jos samo djecja mjesecina, dok je ona topla iglasta lopta jeza, koji se mice po prasini mjesecine, dok je ona bijela kugla sise blazeno nasmijane zene, dok je ta fantasticna stvarnost, kojom smo okruzeni, jedna cjelina, prije takozvanog razumnog raskola jos neostecena, jos neizoblicena, jos sveudilj cista, svjeza, prvotna, djecja, od razumno razrezane stvarnosti stvarnija, sa fantasticnom stvarnoscu podudarnija, ona je u svakom slucaju istinitija od oljustene, izlizane i okrnjene stvarnosti, koja je usitnjena razumnim pojmovima kada covjek gleda stablo, a ne vidi sume.”

“Ljubav nije vjestina. To je pitanje dara kao i poezija. Ljubav ljudi locu, nazalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuce.”