Nura Bazdulj-Hubijar
Nura Bazdulj-Hubijar bosanskohercegovačka književnica.
Nura Bazdulj-Hubijar rođena je 20. augusta 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi. Radi kao ljekar, specijalist medicinske mikrobiologije.
U književnosti se pojavila zbirkom pjesama za djecu "Ja, slavni Ja" 1988. godine. Nakon toga napisala je roman za mlade "Ruža", objavljen 1990. godine, koji je sada uvršten u lektiru.
Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Njena djela prevođena su na njemački, holandski i norveški, a jedan od njenih romana 1996. snimljen je u tehnici za slijepe osobe. Drama "Braća" izvedena je premijerno u Zenici 1998. Uvrštena je u školske čitanke, Antologiju bošnjačkog putopisa 20. vijeka i u školsku lektiru. Tekstovi Nure Bazdulj-Hubijar uvršteni su u čitanke, a roman "Ruža" u lektiru. Saradnik je dječijih listova "Male novine", "Lastavica", "Vrelo Bosne" i "Palčić", te časopisa "Most ", "Odjek" i "Bosanska vila".
“On me obespokojio, unio nered u dušu, ubio ljubav za životom. On je moje svjetlo i moja tama, tamna svjetlost i svijetla tama, moj otrov i protuotrov, moja bolest i lijek, onaj koji me osuđuje i oslobađa, diže i ruši, pobjeda i poraz, moj život i moj strah od života. U čemu naći utjehu? S kim? Najslađa utjeha je ona za koju se sami izborimo. Voljela sam, volim, bezuslovno. Nema ljubavi bez bola.”
“Prvo je bio samo želja, daleka, nedohvatljiva. Onda priviđenje, lelujavo, nestvarno. Pa stvarnost, duboka, istinita, strasna. Poslije bol, žestok. Onda zaborav, dug, težak. Je li od svega ostala jedino skrivena misao koja samo ponekad boli?”
“Makar se nikad više ne vidjeli, ostat ćemo bliži jedno drugome od velikog, možda najvećeg broja ljudi koji dijele bračnu postelju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, a svaki novi dan produbljuje jaz među njima.”
“Snovi su se raspršili, ostala je gola, opora realnost. Ipak, osjećam da bez obzira gdje sada bio, šta radio, bio pijan ili trijezan, pričljiv ili šutljiv, misliš isto što i ja - da na kraju svijeta, u beskraju svemira, postojimo samo nas dvoje, da smo nas dvoje zapravo cio jedan kosmos. Tako će i ostati.”
“Svako je mogao vidjeti da s tim rukama nešto nije uredu. Grčile su se, uzajamno davile, drhtale. Zar tijelo, zar ruke mogu biti mirni dok duša drhti?”
“Dugo je trebalo da spozna kako ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako, mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.”
“- Ženo previše pričaš. Čuj, inovjerci. Bog je jedan. Vazda su ljudi bili ljudi, a neljudi - neljudi. To nema veze s vjerom, samo šta kome more u obraz stati, eto, to ti je.”
“Plači, plači koliko možeš. Suze su ponekad ljekovite.”
“Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život.”
“Bože, daj mi snage da mirno podnesem stvari koje ne mogu promijeniti, podaj mi hrabrosti da promijenim stvari koje mogu promijeniti, i daj mi mudrosti da razlikujem to dvoje.”
“Mnogo je među nama ostalo nedorečenog. Neka, to je dobro, to je lijepo. Ništa tako ne boli kao dorečenost.”