Ranko Marinković
Ranko Marinković (22 February 1913 – 28 January 2001) was a Croatian novelist and dramatist.
Born in Komiža on the island of Vis (then a part of Austria-Hungary), Marinković's childhood was marked by World War I. He later earned a degree in philosophy from the University of Zagreb. In the 1930s, he began to make his name in Zagreb literary circles with his plays and stories.
His career was interrupted briefly during World War II. When his native island was occupied by fascist Italy, he was arrested in Split and interned on the Italian mainland. After the capitulation of Italy, Marinković went to Bari, and then to the El Shatt refugee camp where he made contacts with Tito's Partisans. After the war, he spent time working in the theatre.
His best known works are Glorija (1955), a play in which he criticised the Catholic Church, and Kiklop (1965), a semi-autobiographical novel in which he described the gloomy atmosphere among Zagreb intellectuals before the Axis invasion of Yugoslavia. Kiklop later was adapted into a 1982 movie directed by Antun Vrdoljak.
In the last years of his life Marinković embraced the political views of Franjo Tuđman, and became a member of the Croatian Democratic Union.
He died in Zagreb.
“Nisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu.Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu.Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...”
“Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...”
“Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.”
“Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke!I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan…Rukama se može zadaviti!Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.”
“Plemeniti život karanfila! Iz najogavnijeg blata u tegli izrasli su u takav neizreciv miris. Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju, a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi?”
“Istina? Istina je ono što ljudi mogu vjerovati, a ljudi opet vjeruju zato što im je to zbog nečeg potrebno. Kao i svaki drugi ljudski proizvod, i istina zadovoljava neke ljudske potrebe. Pa ako ljudi doista imaju potrebu za čudesima, oni će ih prihvatiti kao istine. Samo, to je pitanje: postoji li takva potreba?”
“Jer, vidite, u teatru gledaoca osvaja magija igre, magična moć takozvane umjetnosti. On hoće da bude žalostan, da plače, da pati, a sve to ni za što - za hekubu!, kako reče Hamlet.”
“I tako uđe u naš život neko lice - nepoznanica. Ukrca se u našu mirnu (hm, mirnu?) plovidbu, zagonetni putnik koji nam odjednom oduzme svaki smisao za zbilju. Isiše naprosto svu volju i počinju naša slatka lutanja. Po iluzijama.”