Vladan Desnica
Vladan Desnica (Zadar, 17. rujna 1905. - Zagreb, 4. ožujka 1967.), srpski književnik. Prvim se radovima javio uoči Drugoga svjetskog rata objavivši svoj novelistički prvijenac Životna staza Jandrije Kutlače (1935) u Magazinu sjeverne Dalmacije. Ali tek kad je objavio roman pod oksimoronskim naslovom Zimsko ljetovanje (1950.), Desnica je, prateći skupinu Zadrana koji su se pred savezničkim bombama tijekom rata sklonili u sela zadarskog zaleđa, ušao u književnost kroz glavna vrata i odmah stao u red prvih hrvatskih pripovjedača kao umjetnik visoko njegovane rečenice realističko-naturalističkog stila, koja ima uzor u stilu talijanskoga verizma pa je, unatoč agitpropovsko-cekaovskoj kritici, odmah pozdravljen i prihvaćen od najmlađih pisaca.
Njegove knjige pripovijedaka Olupine na suncu (1952.), Proljeće u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom (1959.) bile su već dočekivane kao djela renomiranog pisca, kontemplativnog pripovjedača andrićevskog tipa, dok je meditativno-analitički roman Proljeća Ivana Galeba (1957.) bio kulminacija njegovih stvaralačkih mogućnosti i jedan od najboljih ostvaraja poslijeratne hrvatske narativne proze što dokazuje i činjenica da je njegovo djelo "Pravda" uvršteno u obveznu lektiru za osmi razred osnovne škole.
Ako je Marinkovićev svjetonazor ironija, Desničin je sumnja. Pisao je proračunato i smišljeno, u punoj ravnoteži intelektualne snage i emotivne napetosti: kao da mu nijedna riječ nije slučajna, bez misaonog i stilskog opravdanja. A ipak, njegove rečenice i prozne cjeline djeluju nenamješteno, osvajaju lakoćom, odbijaju svaku pomisao na konstrukciju. Načinom, ali ne i sredstvima svoga rada, bio je blizak Goranovu tipu konstruktora-pripovjedača, ali neposrednošću, upravo prisnošću svoga pripovijedanja nadmašuje i mnoge pisce kojima su eruptivna elementarnost, sugestivna elokvencija, nagonska emotivnost i sve ostalo što čini spontanu prirodnost najuočljivije umjetničke osobine.[6] Gradio je svoju prozu znanstveničkom akribijom, tražeći uporno, s ukusom onu jedinu ispravnu riječ i nezamjenjivu stilizaciju. Neke su mu novele ušle kao poglavlja u roman Proljeća Ivana Galeba, a pojedini fragmenti toga romana, grafički prilagođeni, tiskani su i kao pjesme (u zbirci Slijepac na žalu, 1956.): dokaz, da je stilska homogenost njegove umjetnosti gotovo savršena.
“Volja je stvar jakih, želja stvar slabih.”
“Kad su svi mostovi bili spaljeni, pitao sam se: što si time postigao? Usamio si se, ogolio do kosti, stvorio oko sebe pojas pustoši. Lišio si se svega, pa najzad i sebe sama - osakaćena i nepotpuna bez svega onoga što te integrira i objašnjava. Drugi imaju bar svoje lance, ti nemaš ni to.”
“Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.”
“Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjavost, i svoju zlu sreću, i svoje prokletstvo: i u tome leži jedan dio nas. I to naš najprisniji, naš najkrvaviji dio. Kako bismo ga dakle ne mogli voljeti?”
“Vedar sunčan dan,kora hleba i mir u duši - i ja ne mogu da smislim veće i stvarnije sreće.”
“Riječ uvijek iznevjeri misao. A pogotovo iznevjeri osjećaj.”