“Želio bih promatrati more na miru.Od toga se osjećam kao...kao da postajem više ja,ako shvaćaš što želim reći.Više svoj,a ne u potpunosti samo dio nečega.Ne samo stanica u tijelu društva.”

“Nisam vjerovao u slikarstvo za "izabrane". Uvijek sam osjećao da slika mora pobuditi nešto i kod onoga tko je ne običava inače gledati, kao što Moliere uspijeva nasmijati vrlo inteligentnog čovjeka, kao i onoga koji ništa ne razumije. Shakespeare također. I u mom radu, jednako kao i u Shakespeareovom, često se mogu susresti burleskne stvari, relativno čak i vulgarne.Na taj način mogu svakome biti dostupan. To nije zbog toga što bih želio dobrodošlicu publike, već što želim doprijeti do svakog stupnja mišljenja.”

“Ne želim napustiti Tigra u meni. Ne mogu ni zamisliti da se pretvaram u Sivka. Netko me upitao kakav bih natpis želio na nadgrobnoj ploči. - Randy Pausch: živio je trideset godina nakon terminalne dijagnoze - odgovorio sam.Vjerujte mi da bih u tih trideset godina unio mnogo veselja. Ali ako to ne može biti, onda ću to veselje unijeti u sve što sada radim.”

“Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćeš razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povrijedi, prijeđi preko toga. I budi kao Ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili Drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga sasiječe.”

“Dobar čovek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćes razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povredi, pređi preko toga. I budi kao Ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili Drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga saseče.”

“Da kažem nešto o sebi.Predstaviću se.Nekada se u školi često tako radilo. Sa svakim novim razredom, izlazili bismo redom pred odeljenje i pred svima govorili o sebi. Meni je to stvarno teško padalo. U stvari, nije samo da mi je bilo teško. Ja u tom činu nisam mogao da pronađem nikakav smisao. Šta ja, uopšte, znam o sebi? Da li sam ja kojeg spoznajem svojom svešću onaj pravi ja? Kao što moj glas snimljen na traci ne zvuči kao moj, predstava koju imam o sebi možda je samo iskrivljena slika koju sam stvorio prema svom nahođenju. Uvek sam tako razmišljao. Kad god bih se predstavljao, kad god bi trebalo da govorim o sebi pred drugima, osećao bih se kao da svojom rukom prepravljam ocene u dnevniku. Uvek mi je bilo neprijatno. I zbog toga sam u tim trenucima pazio da govorim samo i objektivnim činjenicama koje nisu zahtevala obrazloženja i tumačenja (Ja imam psa. Volim da plivam. Ne volim da jedem sir - i slično), pa ipak mi se nekako činilo kao da iznosim izmišljene podatke o izmišljenoj osobi. S takvim osećanjem slušao sam predstavljanje ostalih, pa mi se činilo da oni ne govore o sebi već o nekom drugom. Svi smo mi živeli u izmišljenom svetu i udisali izmišljeni vazduh.”