“Pretjerano čitanje ne čini nas pametnijim. Neki ljudi jednostavno 'gutaju' knjige. Oni to čine bez onih neophodnih intervala razmišljanja, koji su potrebni da se pročitano 'svari', preradi, usvoji, razumije. Kod čitanja lični doprinos je potreban kao što je pčeli potreban 'unutrašnji' rad, pa i vrijeme, da sakupljeni cvijetni prah pretvori u med.”

“Što su onda maske? Ljudski strah od praha, smrti, velikog sna, čini mi se, i ništa više. Vrijeme smrti je definitivno vrijeme maski, a tu puta u bolji svijet nema. Ostaje samo pustinja i spoznaja da smo prah, i maske kao jedina zaštita od iskonskog ljudskog straha od smrti. Prah je naša posmrtna maska.”

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”

“Život bez ljubavi je kao da ptici podrežeš krila i ne dopustiš joj mogućnost da leti. Bol nam zna potkresati krila i prizemljiti nas, a ako takvo stanje ostane nerješeno dulje vrijeme, možeš i zaboraviti kako si stvoren da bi letio.''...''Pticu ne definira to što je na zemlji, nego njezina sposobnost da leti. Upamti, ljude ne definiraju njihova ograničenja, nego mogućnosti koje sam u njih ugradio. Nisu obilježeni onim kakvim se čine, nego svime što nosi to da su stvoreni na moju sliku.''Bog”

“Mnogi sretni ljudi možda imaju ružne snove. Oni dolaze kao opomena da se ne zanosimo sopstvenom srećom, ne namećemo se njome onima koji su od nas nesretniji.”

“Radi se o tome da odlazim jer ti tako želiš. Radi se o tome da nastojim biti dobar, častan i plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga što mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista dobri, časni, plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve što je moguće bez ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoći da sav svoj svijet svedeš na mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otišao s tobom vani da te zadržim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odričem te se da bi ti mogla sačuvati kakvu-takvu cjelinu.”

“Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji... Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav.”