“Ponekad kada ne posjeduješ ama baš ništa, jedina stvar koje se možeš držati jeste ponos. Ali čak i obične riječi to ti mogu oduzeti.”

“Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.”

“...ponekad je jednostavnije ne razmišljati o stvarima koje ne možeš promijeniti...”

“Svijet ne mogu promatrati oni koje ništa ne može ganuti..”

“Postoje akademske formalnosti koje se ne mogu zapostaviti, čak i kad je čovjek zauzet drugim stvarima, kao što je pokušaj da ostane živ.”

“A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.”