“Epska svijest je kao sifilis - ne možete je se osloboditi. Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste - erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta života....Erekcija je savršena metafora herojstva - mozak je tada stavljen van funkcije jer sva krv hita drugdje; i kao što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne - u miru utrobe mlohave i vlažne zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali.”

“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”

“...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!”

“Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?”

“Doista nisam imao pojma što ću učiniti ili reći nakon što publika otpjeva »Sretan rođendan« Jai. Ali kad sam je pozvao na pozornicu i kada mi je prišla, slijedio sam prirodni impuls. Kao i ona, pretpostavljam. Zagrlili smo se i poljubili, prvo usnama, a onda sam je poljubio u obraz. Publika je nastavila pljeskati. Ćuli smo ih, ali se činilo da su kilometrima daleko od nas.Dok smo stajali zagrljeni, Jai mi je nešto šapnula u uho.— Molim te, nemoj umrijeti.To je zvučalo kao holivudski dijalog. Ali rekla je upravo to. Ja sam je još čvršće zagrlio.”

“U trenucima kad telo oslobodi dušu, ona se penje u nebesa ili silazi u pakao, zavisno od stanja duha osobe kojoj se to dešava. Na oba ta mesta, ona uči ono što joj treba; kako da uništi svog bližnjeg ili kako da ga izleči.Vera nije želja. Vera je Volja. Želje su nešto što mora da se utoli, a Volja je, sama po sebi, jedna snaga. Volja menja prostor oko nas...A postoji li išta što možemo da sačuvamo za sebe? Sve što imamo, poklonićemo jednog dana. Drveće daje da bi nastavilo da živi, jer kad bis e čuvalo, prestalo bi da postoji.... najveća je zasluga ne onoga koji nudi već onog koji prima ne osećajući da je dužan. Čovek daje malo kad raspolaže samo materijalnim dobrima; ali daje mnogo kad predaje celog sebe.Svi nastoje da budu zadovoljni onim što imaju. Osim sebe. Osim tebe. Osim nekih retkih pojedinaca poput nas, koji moraju malo da se žrtvuju, u ime jednog našeg cilja.Živeti kao ljudsko biće i kao božanstvo. Prelaziti iz stanja opuštenosti u stanje transa, iz transa u blizak kontakt sa drugima, a iz tog kontakta ponovo u stanje napetosti, i tako redom, kao zmija koja grize sopstveni rep.Naravno da nije nimalo lako - pre svega zato što zahteva bezuslovnu ljubav, koja se ne plaši patnje, ni odbijanja, ni gubitka.Ali, onaj ko se jednom napio te vode, nikad više neće moći da utoli žeđ na drugom izvoru.... nema potrebe da hvalite zemlju. Ona će uvek biti velikodušna prema vašoj zajednici. Važno je hvaliti ljudsko biće.... promene se dešavaju samo onda kad su naši postupci u potpunoj suprotnosti sa svim onim na šta smo navikli.... jer smo svi mi osuđeni na samoću, i uspevamo da vidimo sebe jedino u pogledima drugih ljudi.... ljubav ispunjava sve. Ne može biti predmet želje, jer je sama sebi cilj. Ne može da vara, jer niko ne može da je poseduje. Ne može da se zarobi, jer je kao nabujala reka koja preplavljuje svaku branu. Ko pokuša da je zauzda, preseći će izvor koji ga napaja, a u tom slučaju, voda koju je uspeo da sakupi postaće ustajala kao bara puna žabokrečine.Novi svet pripada Majci koja je došla, zajedno s Ljubavlju, da odvoji nebesa od vode. Ko veruje da je promašio u životu, grešiće i dalje. Ko je ubeđen da ne može drugačije da postupa, biće uništen rutinom. Ko je odlučio da se odupre promenama, biće pretvoren u prah i pepeo.”