“Svakako vam je neko, barem jednom u životu, postavio pitanje: The Beatles ili The Rolling Stones? Odgovorite mi na to pitanje dok ste još mladi i reći ću vam sve što želite znati o svojoj budućnosti. Znam mnoge darovite i dobre ljude, koji su propali, razmišljajući godinama kasnije: gdje sam pogriješio? A odgovor leži tamo gdje nikome ne pada na pamet da ga traže: u mladosti, kada ste birali izmeđi Beatlesa i Stonesa. I molim vam, nemojte mi sada reći: pa ne moram da biram - može oboje. Takvi prođu najgore.”

“Epska svijest je kao sifilis - ne možete je se osloboditi. Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste - erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta života....Erekcija je savršena metafora herojstva - mozak je tada stavljen van funkcije jer sva krv hita drugdje; i kao što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne - u miru utrobe mlohave i vlažne zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali.”

“Od tada pokušavam da razumijem te ljude. Ali mi loše ide: oni se kreću u prostoru kolektivnog iracionalnog, a ako vas je Bog kaznio pa u vas usadio malo razuma, teško je probiti se kroz taj svijet džinovskih pečurki na čijim klobucima raste mahovina u obliku krsta i četiri slova 'S', svijet nadrkanih, bijelih zečeva koji predvode horde bivših opštinskih činovnika pretvorene u koljačke paravojske nalivene šljivovicom, svijet ludog šeširdžije koji se svakog božića preoblači u pravoslavnog patrijarha, vadi svoj časovnik i mahnitu zemlju iza izvrnutog zrcala, u kojem se ogleda Evropa, obaviještava da Hrist nije rođen 25. decembra, nego 7. januara, i da Nova godina ne počinje prvog, nego četrnaestog januara.”

“Gdje su moja ljudska prava? Zašto se ne bih seksala jednom godišnje, ako mi to odgovara? Gdje je moje pravo da urlam po cesti, dečki, ne zanimate me više, aleluja, aleluja? Zašto se mi udane žene do smrti moramo jebati s našim muževima?""Smirite se," rekla sam i zatvorila vrata. "Ako vam je sa mužem prenaporno, možete se rastati.""Zašto? Ja volim svoga muža, on je krasan čovjek. Uspješan, čist, pere se svakog dana što većina muškaraca ne čini, kad nakon njega uđeš u zahod ne treba ti gas-maska. I što me još ubija, svake večeri mi u krevetu čita Krležu, da nije njega nikad ne bih čula za Krležu..."Dotaknula sam joj rame. "Volite Krležu?""Ne.""Pa zašto vam onda u krevetu čita Krležu?""O tome vam govorim, radi što ga volja, jebe me kad mu padne na pamet i čita Krležu na sav glas.”

“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”

“Predsjednici država su kao gaće: valja ih što ćešće mijenjati. U suprotnom, stvar počinje da smrdi.”

“O sebi ću vam reći da sam čedo svoga vijeka,čedo sumnji i nevjerice,da to ostajem i bit ću to (ja to znam) do smrti.”