“-Laurice, zaboga, ne čuješ li?! Netko dolazi.-San, ljubav, raskoš, mili moj! - osmjehnu se njezine sanene oči i ustašca te žešće privinu mladića na svoje grudi.”
“Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se ovako pokipeo ne prehladim od studeni svog straha i samoće.”
“LJUBAV. To nikako ne mogu objasniti. Kako objasniti zašto volim prirodu u svim njenim oblicima? Ne samo sezonski, nego i ljeto i zimu i sunce i kišu i snijeg. Mogu li se dva partnera voljeti ako ne znaju svoje 'ružne strane'? Ako se neka osoba voli samo u njenom dobrom svjetlu, je li ljubav potpuna, je li prava? Je li to uopće ljubav? I tako svi ... Svi vole samo sunčano vrijeme, a kada je ružno zatvaraju se u svoja skloništa. Čovjekov iskustveni raspon temperature je 20°C. Od +10°C do +30°C. Sve više ili manje je neudobno. Pa, jesam li onda ja, koji hodam po kiši bos i uživam, lud? Jesam li lud kad vičem niz vjetar koji je toliko jak da se mogu nasloniti na njega? Kada silazim niz snježnu planinu, proklizavam i padam jer ne vidim prst pred sobom, a smijem se i istovremeno divim njenoj moći i svojoj neustrašivosti - jesam li lud? Vjerojatno jesam, ali ja samo igram iskreno, uživam u igri i takve karte dobivam.”
“Bez obzira je li brdo veliko ili malo, uvijek je netko na vrhu brda, a netko na dnu.”
“Odakle dolazi dojam da je Crkva lakše izlazila na kraj s krivcima-počiniteljima negoli s nedužnim žrtvama? Nije li naša kristologija toliko pretjerano determinirana soteriološki da više niti ne dopušta teodicejsko pitanje (na koje se niti može dati odgovor niti ga se može zaboraviti)?”
“Človeški rod je postal aroganten. Vedemo se, kot bi bila Zemlja naša in bi lahko z njo delali po mili volji. Onesnažujemo Zemljo, oceane in ozračje, da zadovoljujemo svoje potrebe, ne pomislimo pa na potrebe drugih življenskih oblik, ki tudi živijo na Zemlji, ali na potrebe Zemlje. Mislimo, da se mi zavedamo, Vsemirje pa ne. Mislimo in delamo, kot da se bo naš obstoj kot živih sil v Vsemirju končal s tem življenjem in kot da nismo odgovorni ne drugim ne Vsemirju.”