“... znači li to da tako treba voditi život? Uvijek u ravnoteži između ljepote i smrti, pokreta i njegova nestanka?Možda to znači biti živ: loviti trenutke što umiru.”

“Nite, ti si živ. To znači da je tvoj potencijal bezgraničan. Možeš učiniti, stvoriti, sanjati što god poželiš. Ako ti promijeniš svijet, on će se doista promijeniti. To je potencijal. Čim umreš, potencijal nestaje. Gotovo je. Što si napravio, napravio si, svoj san si odsanjao, svoje ime ispisao. Možda te sahrane ovdje, možda čak postaneš jedan od onih koji hodaju i poslije smrti. Ali potencijala više neće biti.”

“Umreti, to, naravno, znači izgubiti vreme i otići iz njega, ali to ujedno znači steći večnost i trajnu sadašnjost, a to znači pravi život. Jer suština života je sadašnjost i njegova tajna predočava se samo na mitski način, u vremenskim formama prošlosti i budućnosti.Ni lepota nikad nije savršena, te baš zbog toga i podstiče sujetu.Kome je mnogo dato, tome može mnogo i da uzme. Ako me Gospod učini bogatim, on može i da me pretvori u zemni prah i da me učini siromahom poput nekog pogorelca; jer njegova ćud je silna i mi nismo u stanju da spoznamo puteve njegove pravednosti.Gledao sam gore, to zacelo stoji! Posmatrao sam kako svetlost zrači, kako veličanstveno promiče, i moje su se ognjenim sunčevim strelama pozleđene oči krepile na blagom sjaju noćne zvezde.Ja može svako da kaže, ali ko to kaže, to je bitno.SETI SE MENE KAD BUDEŠ DOSPEO U SVOJE CARSTVO.Čovek mora da vodi računa čime će se ukrasiti, mora da pripazi da se ne odluči za ono što mu ne pristaje.Videti ne znači imati. Ali videti znači hteti imati.Ili je život opsena, ili je lepota opsena. Nećeš oboje naći sjedinjeno u stvarnosti.”

“Zašto mi je taj govor bio toliko važan? Jesam li time želio pokazati sebi i drugima da sam još i te kako živ? Da još uvijek imam snagu za nastup? Je li to možda želja nekoga tko voli javnu pozornost da odigra posljednju predstavu? Odgovori su bili potvrdni. — Ranjeni lav želi doznati može li još uvijek rikati - rekao sam Ja. - Radi se o dostojanstvu i samopoštovanju, a to nije isto što i taština.”

“Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji.”

“Prema drevnoj sufističkoj pripovijesti, nekoć je u jednoj od bliskoistočnihzemalja živio kralj neprestano rastrzan između sreće i potištenosti. Inajmanja sitnica mogla ga je jako uzrujati ili izazvati intenzivnu reakciju,a sreća bi mu se brzo okretala u razočaranje i očaj. Došao je trenutakkad se kralj naposljetku umorio od samoga sebe i od života te počeotražiti izlaz. Poslao je po mudraca koji je živio u njegovu kraljevstvu iza koga se govorilo da je prosvijetljen. Kad je mudrac stigao, kralj muse obrati: »Želim biti nalik tebi. Možeš li mi dati nešto što bi u moj životunijelo ravnotežu, vedrinu i mudrost? Platit ću ti koliko zatražiš«.Mudrac odgovori: »Možda bih ti mogao pomoći. No, cijena je takovelika da ni čitavo tvoje kraljevstvo ne bi bilo dovoljno. Stoga će to bitidar ako ga budeš znao cijeniti«. Kralj ga uvjeri i mudrac ode.Nekoliko tjedana poslije vrati se i preda kralju ukrašenu kutiju odžada. Kralj otvori kutiju i u njoj pronađe jednostavan zlatni prsten. Naprstenu su bila urezana slova. Pisalo je I to će proći. »Što to znači?«,upita kralj. Mudrac odvrati: »Uvijek nosi taj prsten. Što god se dogodi,prije nego stigneš reći je li dobro i l i loše, dodirni prsten i pročitaj natpis.Tako ćeš uvijek biti smiren«.”