“Svijet malih ljudi na velike istine nikad nije spreman. Čak i papa bi se smrtnički uplašio ako bi mu se dokazalo postojanje boga.”

“„Sve je to nastalo otud“ – mislio je Nehljudov – „što svi ti ljudi – gubernatori, nadzornici, policijski pristavi, redari – misle da na svijetu ima takvih položaja na kojima nije neophodno ljudski se odnositi prema ljudima. Ta svi ti ljudi – i Maslenikov, i nadzornik, i oficiri pratioci – svi oni, da nisu gubernatori, nadzornici, oficiri, dvadeset bi puta razmislili smiju li se otpravljati ljudi po takvoj žegi i u tolikoj gomili, dvadeset bi puta zastali, a kad opaze da čovjek slabi, nestaje mu daha, izveli bi ga iz gomile, odveli u sjenu, dali mu vode, pustili da se odmori, a kad bi se dogodila nesreća, iskazali bi žaljenje. Oni to nisu učinili, čak su i druge priječili da to učine jedino zato što nisu pred sobom gledali ljude i svoje obveze prema njima, nego službu i njene zahtjeve koji su im bili značajniji nego zahtjevi ljudskih odnosa. „U tome je sve“ – mislio je Nehljudov- „Ako se može ustvrditi da bi išta bilo važnije nego osjećaj čovjekoljublja, makar i na jedan sat, i makar u jednom jedinom , izuzetnom slučaju, onda nema zločina koji se ne bi smio izvršiti nad ljudima bez osjećaja krivice.”

“Previše ljudi ide kroz život žaleći se na svoje probleme. Uvijek sam vjerovao da bi se energija koja se troši na pritužbe trebala primijeniti na rješavanje problema i ljudi bi bili iznenađeni poboljšanjem situacije.”

“Čovjek, znači nije došao na ovaj svijet da bi provodio prijatan i lijep život i odavao se zadovoljstvu i udobnosti, nego je ovdje došao kako bi, trgujući ogromnim kapitalom koji mu je pri ruci, a to je njegov život, zaradio sreću vječnog i trajnog življenja.”

“Ni jedan život ne teče tako jednoliko i blago da ne bi jednom udario na nasip, da se jednom ne bi počeo vrtjeti u krugu ili da mu ljudi ne bi počeli bacati kamenje u bistru vodu. Svakome se, dakle, nešto događa - i moramo nastojati da nam voda ostane bistra kako bi se nebo i zemlja mogli u njoj ogledati.”

“Otvorio sam knjigu nasumice i našao na priču o Aleksandru Makedonskom.Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.”