“MILISAV (koji je rasuo svu fascikulu.): E, ovo je strašno; ovo je već prevršilo svaku meru!ŽIKA: Koje?MILISAV: Pa, brate, ja ne znam kakva je ovo zemlja kad u samoj policiji mogu da pokradu policijskog pisara.ŽIKA: Ama koga pokrali?MILISAV: Ja držim, znaš, svoj veš ovde, u fascikuli, pa eto nema mi novih novcatih čarapa.ŽIKA: A što u fascikuli?MILSAV: Ovdje mi je zgodno, niko ne zna. Pa, eto, opet ukrali!ŽIKA: Pa dabome, kad ne držiš veš kod kuće, kao sav ostali svet.MILSAV: Ama kod kuće je još gore, zato ga i ne držim tamo.ŽIKA: Potkrada te gazdarica?MILSAV: Ne potkrada, nego znaš, ja i Tasa praktikant sedimo u istoj sobi.ŽIKA: Pa hoće valjda da makne?MILSAV: Neće, ali navuče, pa kad isprlja opet ostavi, a ja plaćam pranje. A kad navuče nešto, ne skida po mesec dana. Eto i sad, dohvatio mi nove novcate gaće. ŽIKA: Što mu ne skineš pa da ide go!MILSAV: Ne mogu, nemam to srce! Vidim nema, pa mi ga žao!ŽIKA: E, pa tako ti je to! Kad imaš srce... ne možeš da imaš gaće.”

“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

“- Ne treba se bojati ljudi.- Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onog što je neljudsko u njma.”

“A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.”

“Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi.”