“Kao što stari mitovi govore, mi smo jednako djeca neba i Zemlje. Kroz vrijeme svog boravka na ovom planetu sakupili smo opasno evolucijsko breme, naslijeđene sklonosti prema agresiji i ritualu, podčinjavanje vođama, mržnju prema strancima, što sve sada dovodi u pitanje naše preživljavanje. Ali stekli smo suosjećanje za druge, ljubav prema djeci i djeci naše djece, želju da učimo iz povijesti i uzvišenu strastvenu inteligenciju – očito oružje našeg preživljavanja i napretka. Koji će oblici naše prirode prevladati nesigurno je, posebno ako su naši pogledi, razumijevanje i vidici vezani isključivo za Zemlju – ili, još gore, za jedan mali dio nje. Ali tamo gore u beskraju svemira očekuje nas neizbježna budućnost. Za sada nema još nikakvih sigurnih signala izvanzemaljske inteligencije i stoga se pitamo da li civilizacije poput naše uvijek srljaju neumoljivo, nepromišljeno, prema samouništenju. Nacionalne granice su nezamjetljive kada Zemlju gledamo iz prostora. Fanatični etnički, religijski, nacionalni šovinizmi teško se mogu održati kada promatramo naš planet kao nježan plavi polumjesec kako se gasi poput sve slabije točke svjetlosti usred zvjezdanog tkanja. Putovanja proširuju vidike.”

“Sad mi je jasno da sam se već dugo kretao prema Tebi i Ti prema meni. Premda ni jedno od nas nije bilo svesno postojanja drugoga pre nego smo se upoznali. Za sve vreme u našoj je nesvesnosti radosno lutala neka slepa izvesnost koja je garantovala da ćemo se sresti. Poput dveju usamljenih ptica što svoj put preko golemih prerija pronalaze pomoću nebeskih znakova, tako smo se i mi sav svoj život kretali jedno prema drugom”

“„Ne bori se protiv svojih misli, jače su od tebe. Ako želiš da ih se oslobodiš, prihvati ih. Misli o čemu one žele da misliš, dok se ne umore.“„Anđeli su vidljivi onima koji prihvate svetlost. I raskinu sporazum s tamom.“„Bog je u rečima, ali i demon takođe.“„Ako je postojalo užasno zlo koje su osetili, istina je onda i da postoji carstvo nebesko.“„NA REKAMA VAVILONSKIMSEĐASMO I PLAKASMO.O VRBAMA OKO NJIHVEŠASMO HARFE SVOJE.“„Budite hrabri. Otvorite svoje srce i čujte šta nam govori. Sledite svoje snove jer samo čovek koji se ne stidi sebe u stanju je da ispolji slavu Božju.“„Nema drugog greha do nemanja ljubavi. Imajte hrabrosti, budite sposobni da volite, makar ljubav delovala izdajnički i užasno.“„Dobro je da držiš jedno, a drugo da ne puštaš iz ruke; jer ko se boji Boga, izbaviće se od svega.“„Ako volimo, svet se preobražava. Svetlost ljubavi razara tamu krivice.“„Ratnici smo i Ratnice Svetlosti, ove svetlosti koju s ponosom nosimo.Oganj koji nam je, kada je prvi put upaljen, otkrio naše mane i našu krivicu. Iznenadili smo se, uplašili, i osetili se nedoraslima.Ali bio je to oganj ljubavi. I kada smo ga prihvatili, spržio je loše u nama.Pokazao nam je da nismo ni bolji ni lošiji od onih koji su nas strogim okom posmatrali.I zato prihvatamo oproštaj. Nema više krivice, možemo se vratiti u Raj. I ponećemo oganj koji će pržiti na zemlji.“„Svet je u rukama onih koji imaju hrabrosti da sanjaju i da žive svoje snove.“„Čovek dođe, sagradi, nada se da će delo koje stvara biti važno. Ali, u nekom trenutku shvati da je tražio više nego što zemlja može da mu da. Tada sve napušta i nastavlja dalje, ne primećujući da je povukao i druge u svoj san – druge koji, pošto su slabiji, staju. Kao napušteni gradovi u pustinji.“„Ovo je tvoje lice, anđele moj čuvaru. Vidim te. Uvek si bio preda mnom i skoro te nikada nisam prepoznao. Čujem tvoj glas, i iz dana u dan mi je sve jasniji. Znam da postojiš, jer o tebi govore u svakom uglu ove planete.Možda jedan čovek, ili čitavo jedno društvo, može da greši. Ali sva društva i sve civilizacije u svim krajevima Zemlje uvek su govorili o anđelima. Danas deca, starci i proroci slušaju. Ipak, o anđelima će se pričati tokom vekova jer će uvek biti proroka, dece i staraca.“„Kada Bog želi nekoga da zaludi, zadovolji mu svaku želju.“„Bog nam je darežljivo stavio Svoju mudrost i Svoju ljubav nadohvat ruke i lako je, veoma lako, pronaci ih.“„Odgovorni smo za sve što se dešava na ovom svetu. Mi smo Ratnici Svetlosti. Snagom svoje ljubavi i volje možemo promeniti svoju sudbinu i sudbinu mnogih.“„... ljubav – božija i naših bližnjih – ukazuje nam put. Nisu bitne naše mane, naši opasni lični bezdani, naša potisnuta mržnja, naši dugi trenuci slabosti i očaja: ako budemo želeli da se popravimo pre nego što krenemo u potragu za našim snovima, nikada nećemo stići u Raj. Ako, međutim, prihvatimo sve što u nama ne valja – i uprkos tome pomislimo da zaslužujemo radostan i srećan život, tada ćemo otvoriti ogroman prozor kroz koji ljubav može da uđe. Malo – pomalo mane će nestajati same od sebe, jer onaj ko je srećan na svet može da gleda samo s ljubavlju – silom koja preporađa sve što u univerzumu postoji.”

“Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.”

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !”

“Premda zvuči kao ironija, ali činjenica je da su sveučilišta stotine tisuća ljudi obučila za poslove koji će uskoro jednostavno nestati.Obučila su ljude da održavaju ustroj koji se ne može održati. Elita, jednako kao i oni koji su stekli uske, specijalizirane, gotovo zanatske vještine, znaju jedino kako hraniti zvijer sve dok ne umre. A, kad jednom umre, ostat će bespomoćni. Ne očekujte da će nas spasiti. Ne znaju kako. Ne znaju čak ni kako postavljati valjana pitanja. A kad se sve uruši, kad naš truli financijski sustav s tim tisućama milijardi bezvrijedne aktive doživi imploziju i naši imperijalni ratovi završe poniženjem i porazom, elita moćnika razotkrit će se kao bespomoćna i samozaluđena jednako kao i svi mi ostali.”