“Moj život je ono što sam učinio, moje znanstveno djelo; jedno je nerazdvojivo od drugoga. Moje djelo je izraz moga unutarnjeg razvoja, jer posvećivanje sadržajima nesvjesnog oblikuje čovjeka i dovodi do njegovih preobrazbi. Moja se djela mogu smatrati postajama na životnom putu.”
“Bilo mi je dovoljno to što Bog zna za moje probleme i želje jer samo On može na moj put dovesti one ljude koji će znati kako mi mogu pomoći i ublažiti moje muke.”
“Moja čast, moje poštenje nije ono što vide ljudi, moja je čast i moje poštenje ono što nosi obraz moje unutrašnjosti, a ono bičuje moju dušu mukama za svaku nečistu sjenu i nagrađuje zadovoljstvom ćistoću misli i srca.”
“Ivica, što je moje, to je i tvoje! - uskliknu bujna žena i zagrli bijesno, strastveno, plameno mladića. - Ti ćeš odatle, a i ja ću! Mladost je naša! Život je naš... Što je moje, to je i tvoje!”
“Tada sam počeo postavljati pitanja o tome što je volja, gdje je duša, čime se hrani misao i je li i ona, misao, također imenica iz skupine mislenih imenica, mogu li glagoli napadati, a ako mogu, jesu li predmet njihova napada moje misli ili moji organi..., i na koncu, ako mogu zamisliti svoje unutarnje organe, jesu li tada po postanku organi ispred misli ili je misao ta koja proizvodi moje tijelo?”
“On me obespokojio, unio nered u dušu, ubio ljubav za životom. On je moje svjetlo i moja tama, tamna svjetlost i svijetla tama, moj otrov i protuotrov, moja bolest i lijek, onaj koji me osuđuje i oslobađa, diže i ruši, pobjeda i poraz, moj život i moj strah od života. U čemu naći utjehu? S kim? Najslađa utjeha je ona za koju se sami izborimo. Voljela sam, volim, bezuslovno. Nema ljubavi bez bola.”