“Što se više udaljavamo i raskidamo veze sa svijetom pismenosti, svijetom napisane riječi, svijetom složenosti i nijanse, svijetom ideja i pojmova i zamjenjujemo ga oku ugodnim, umirujućiim slikama, fantazijama, sloganima, celebrityjima, pohlepom za nasiljem, to smo sve bliži urušavanju i imploziji. Kako nastavljamo propadati, a patnje nam narastaju, poput ljubitelja hrvačkih spektakla što se organiziraju u sklopu World Wresting Entertainmenta, ili ljudi što brkaju pornografiju s ljubavlju, počinjemo žudjeti za ugodom, umirenjem i ljepotom opsjene. Opsjene u nama bude osjećaj ugode. To postaje naša stvarnost.”

“Pozitivistička psihologija, poput celebrity kulture, nezadrživ nagon da se kupuje i privlačnosti masovne zabave kao sredstva odvraćanja pozornosti, pothranjuje se osjećajem nesretnosti što ga izaziva izolacija i gubitak osjećaja zajedništva. Korporativistička postavka kako se sreća može pronaći kroz prilagodbu i podčinjavanje korporativnoj kulturi okrutan je trik zato što upravo korporativna kultura podržava i hrani u ljudi tu veliku boleštinu i odvojenost od stvarnog kao obilježje kulture opsjene.”

“Premda zvuči kao ironija, ali činjenica je da su sveučilišta stotine tisuća ljudi obučila za poslove koji će uskoro jednostavno nestati.Obučila su ljude da održavaju ustroj koji se ne može održati. Elita, jednako kao i oni koji su stekli uske, specijalizirane, gotovo zanatske vještine, znaju jedino kako hraniti zvijer sve dok ne umre. A, kad jednom umre, ostat će bespomoćni. Ne očekujte da će nas spasiti. Ne znaju kako. Ne znaju čak ni kako postavljati valjana pitanja. A kad se sve uruši, kad naš truli financijski sustav s tim tisućama milijardi bezvrijedne aktive doživi imploziju i naši imperijalni ratovi završe poniženjem i porazom, elita moćnika razotkrit će se kao bespomoćna i samozaluđena jednako kao i svi mi ostali.”

“Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače zabranjene postanu, za trenutak dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kada se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.”

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živeti i na celi život misliti, na sve svoje milijone mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.”