“Što je bilo, bilo je. Prošlost živi u nama i ne možemo je izbrisati. Pošto su snovi slika onoga sveta, i dokaz njegovog postojanja, susrećemo se u snovima; kleči kraj furune u koju trpa vlažna drva; ili me doziva promuklim glasom. Tada se budim i palim svetlo. Kajanje i bol se polako pretvaraju u sumornu radost sećanja. Naš dugi, strasni i strašni roman ispunio je moj život, osmislio ga je, i ja ne tražim nikakve nadoknade. Mene neće biti u indeksu knjiga Mendela Osipoviča, u njegovim biografijama ili u fusnoti uz neku pesmu. Ja, gospodine, jesam delo Mendela Osipoviča, kao što je i on moje delo. Ima li lepšeg proviđenja?”

“- Za nas je otkucaj sata, baš kao žuvor šadrvana u dvorištu džamije, odjek zakoračenja u ono što je u nama, a ne zvuk percepcije onoga što je oko nas.”

“- Ne treba se bojati ljudi.- Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onog što je neljudsko u njma.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Mislim na odgovor a u glavi mi tek mrakI stoga ja uzimam taj mrak i stavljam ga u Tvoje ruke.I molim Te Gospode dobri Božeda bude kod Tebe samo sat vremenadrži ga u ruci tolikokoliko je dovoljno da se istopi crnilo,da se istopi zlošto stvaraju taj mrak i to crnilo,u glavi,u srcu, bi li bio tako ljubazan?Mogao bi se samo nagnutipogledati ganasmiješiti mu seotvoriti gaukrasti mu tračaksvjetlosti i pustiti ga da padnea ja ću se već pobrinuti da ga nađemda vidim gdje je.Za Tebe je to prava sitnica,a za mene baš i nije.Slušaš li me Gospode dobri Bože?Ne tražim mnogo od Tebekada tražim da.I nije uvredanadati se da Ti.Nije glupo zanositi se da.Napokon, to je tek molitva,jedan od mnogih načina ispisivanja mirisa očekivanja.Ti ispiši,kuda god želiš,put što sam ga izgubio.Dovoljan je znak,bilo što,lagana ogrebotina na zjenicama tih očiju što gledaju,a ne vide,i ja ću to znati.Ispiši svijetom jednu jedinu riječ ispisanu za mene,i ja ću je pročitati.Dotakni trenutak ove tišine,i ja ću to osjetiti.Nemaj straha,ja se ne bojim.I neka ova molitva poleti snagom svojih riječipreko krletke svijeta sve do tko zna kamo. Amen.”

“Rusijo!Rusijo!Vidim te iz svoje čudesne,divne daljine,vidim te: sve je jadno,razbacano i neudobno u tebi;ne vesele niti plaše pogled na tvoja smiona čuda prirode okrunjena smionim čudima umjetnosti,gradovi u kojima se dižu visoki dvorci s mnogobrojnim prozorima urasli u stijene,slikovito drveće i bršljan urastao u kuće,usred vječitog šuma i vodene prašine slapova...Široko je,pusto i ravno sve u tebi;kao točke,kao oznake,neupadljivo strše usred ravnice tvoji niski gradovi;ništa neće čovjeka oduševiti ni očarati mu pogled.Ali koja me to nepojmljiva,tajna sila vuče tebi?Zašto mi se neprekidno odjekuje i razliježe se u ušima tvoja čeznutljiva pjesma što se ori u tebi uzduž i poprijeko,od jednog mora do drugog? Što je unjoj,u toj pjesmi? Što me to u njoj zove,i jeca,i dira samo u srce?Koji me to zvuci bolno miluju,i u dušu mi prodiru,i viju mi se oko srca?Rusijo!Što hoćeš od mene?Kakva se to nedokučiva veza krije među nama?Što me tako gledaš,i zašto je sve u tebi uprlo oči pune nade u mene...Neće li se baš ovdje u tebi roditi beskrajna misao kad tebi samoj nema kraja?Oh,kakva je blisatva,čudesna ta daljina o kojoj svijet ništa ne zna!Rusijo!...”