“Imao je vječnost na raspolaganju i nije se mogao sjetiti ničega što bi do njezina kraja volio više činiti, do biti uz ženu koju voli.”

“Mjesec, sad velik na nebu, nije ih ni primijetio. Možda nije ni mogao. Možda njegovo lice i nije na strani koju smo oduvijek tako zvali. Kad promislite bolje, ne biste li i vi svoj pogled radije okrenuli zvijezdama?”

“- To je bila tužna priča - reče. - Je li istinita?- A koja nije? - kimnu starica.”

“Sloboda je stigla nenadano: neželjeno dijete predugog rata i ljudi umornih od biranja strana. Sloboda je imala ime za koje nismo hajali. Sloboda je imala ideale za koje nismo marili. Simbol! Jedino smo željeli znati koji će joj biti simbol! Morali smo znati koji će joj biti simbol!”

“Mrtvi znaju tajnu besmrtnosti, ali šute.”

“Probudila se njezina tiha ljubav što je do sada bila samo kao neki san. Ljubomor je zgrabio srce i valja ga u bolu, nikad iskušenom, nikad slućenom. Do ovog časa nije poznavala drugo do želju da usreći njega, pomogne mu da on stekne ženu koju ljubi. U času kad je prešao taj prag - jauknula je poput pregaženog pseta na pragu njegova gospodara. (...) "Zašto ova bol? Što sam htjela, željela, očekivala? Da on bude sretan! Sad je sretan! I ja sam sretna - sretna" - govori sebi, a bol je guši i suze padaju...”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”