“- To je bila tužna priča - reče. - Je li istinita?- A koja nije? - kimnu starica.”

“Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, odredjenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenadjenje”

“Prvo je bio samo želja, daleka, nedohvatljiva. Onda priviđenje, lelujavo, nestvarno. Pa stvarnost, duboka, istinita, strasna. Poslije bol, žestok. Onda zaborav, dug, težak. Je li od svega ostala jedino skrivena misao koja samo ponekad boli?”

“Kako to izvodite?" rekao je. "Kako ja to izvodim? Je li to nekakva magija?"TO JE SVE, SAMO NIJE MAGIJA.”

“Ništa se ne gubi i ništa ne postaje, i ova noć je puna boli i ljubavi koja je bila i koja će biti.”

“Pričala si mu o meni?" Isprva Liesel nije mogla govoriti. Možda zbog iznenadne rogobatnosti ljubavi koju je osjetila prema njemu. Ili ga je oduvijek voljela? Vjerojatno. Iako nije bila u stanju govoriti, željela je da je poljubi. Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.”