“Ali ipak... najljepše stvari, spoznaje, iskustva ... čim ih probam izgovoriti ili zapisati (dakle - uobličiti) - nestaju. Živjela šutnja! Smrt oblicima!”

“Samo mislim da su sprovodi vrlo slični smrti. Možeš imati želje i planove, ali na kraju ipak nemaš kontrolu ni nad čim.”

“Najljepše sam stvari u životu rekao kad sam držao jezik za zubima.”

“Znaš zanimljivo je da djeca uče mnogo više i mnogo brže od odraslih. Znaš li zašto je tako? Zato jer su otvorenog uma. Zato jer žele znati i žele naučiti. Odrasli misle da sve znaju. Odrastu i lako zaborave da umjesto da otvore um i razviju ga, oni odluče u što će vjerovati, a u što ne. Ne možeš donijeti odluku o takvim stvarima - ili vjeruješ ili ne. Oni su cinični, gube vjeru i žele znati samo one stvari koje će im pomagati iz dana u dan. Ne zanimaju ih male stvari. Ali, male stvari čine život.”

“Ljudska narav ima svoje granice: ona moze podnositi radost, patnju, boli, sve do odredjene mjere, ali propada cim je ta mjera prevrsena. Nije tu, dakle, pitanje je li neko slab ili jak, nego moze li izdrzati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna”

“Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.”