“Bez obzira je li brdo veliko ili malo, uvijek je netko na vrhu brda, a netko na dnu.”

“Bila je to slika raja koju sam tražio.Rajskoga vrta koji još uvijek postoji i nije prazan i pust,nego ga naseljavaju ljudi,posljednji čuvari uspomene na početak,na mitski poredak svijeta,na bezvremeno stanje uma i duha.”

“Krenuvši na put mislio sam o ovisnostima, zbog kojih sam i prestao pušit. Imao sam osjećaj da bi mi put mogao pomoći da shvatim o čemu sam sve ovisan. Ovisnosti poput cigareta, slatkog ili požude su bile u domeni mog razmišljanja, te na svoj način 'plitke ovisnosti'. S druge strane, velikih životnih ovisnosti je teško biti svjestan. Takva je ona vezanost u ljubavi, onaj nagon za hranom, ona nemoć bez društva. Na planini sam shvatio koliko sam ja kao čovjek ovisan o prirodi. Uvijek sam to znao i osjećao, ali sada sam po prvi put to iskustvo i spoznao.”

“LJUBAV. To nikako ne mogu objasniti. Kako objasniti zašto volim prirodu u svim njenim oblicima? Ne samo sezonski, nego i ljeto i zimu i sunce i kišu i snijeg. Mogu li se dva partnera voljeti ako ne znaju svoje 'ružne strane'? Ako se neka osoba voli samo u njenom dobrom svjetlu, je li ljubav potpuna, je li prava? Je li to uopće ljubav? I tako svi ... Svi vole samo sunčano vrijeme, a kada je ružno zatvaraju se u svoja skloništa. Čovjekov iskustveni raspon temperature je 20°C. Od +10°C do +30°C. Sve više ili manje je neudobno. Pa, jesam li onda ja, koji hodam po kiši bos i uživam, lud? Jesam li lud kad vičem niz vjetar koji je toliko jak da se mogu nasloniti na njega? Kada silazim niz snježnu planinu, proklizavam i padam jer ne vidim prst pred sobom, a smijem se i istovremeno divim njenoj moći i svojoj neustrašivosti - jesam li lud? Vjerojatno jesam, ali ja samo igram iskreno, uživam u igri i takve karte dobivam.”

“Kad god skočiš,prijatelju,suđeno ti je da padneš.To ti se čini neizbježno.Neminovno.Svaku stanicu tvog tijela pokreće ta univerzalna sila.Tvoje ipak nije da padneš.Tvoje je da poletiš.Ali padat ćeš ponovno i ponovno.Sve dok ne pomisliš da je tlo koje te vuče tvoj dom,da je tlo sigurno i dobro.Primjetit ćeš da nisi ptica,da nisi građen da letiš i pomislit ćeš da si stvoren da živiš na tlu.Ali na tlu nikad nećeš biti potpun.Zato ćeš se,ni ne znajući zašto,svejedno ipak,uvijek dizati i ponovno skakati.Jer svaka stanica u tvom tijelu zna da neće ostvariti svoju svrhu i da neće biti potpuna dok ne poletiš.Zato si ovdje,prijatelju,i to si oduvijek znao.Zato da ubiješ tog zmaja koji te drži na tlu,i poletiš.”

“Nisam baš razumio srcem, ali činilo mi se smisleno. Jedan od mojih velikih problema je vezanost za oblike. Traženje konkretnog, opipljivog. Znao sam da istina ne leži u tome, a ovaj put mi je škola. - Put na istok - put je u samog sebe!”

“Postoje mnogi načini uranjanja u postojanje, a ja sam ih uglavnom doživljavo na dva načina: kada sam se budio uz djevojku koju volim i kad sam putovao. Spoj tog dvoje vjerojatno je moj životni cilj.”