“Bila je to slika raja koju sam tražio.Rajskoga vrta koji još uvijek postoji i nije prazan i pust,nego ga naseljavaju ljudi,posljednji čuvari uspomene na početak,na mitski poredak svijeta,na bezvremeno stanje uma i duha.”

“Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jaka buka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda.”

“-Cijeli sam dan o tome razmišljala - rekla je. - I po glavi mi se neprestano vrti izraz slobodan pad, mislim da se gotovo radi o oksimoronu. Jedini slobodni pad koji sam ikad vidjela bio je pad umjetnika na trapezu kad se, nakon krajnje napetih i napornih majstorija na zanjihanoj prečki i hvatanja u posljednji trenutak pod svjetlima reflektora, može odjednom otpustiti i pasti opušten i slobodan u sigurnost pod njim razapete mreže, vraćajući se na zemlju. Ali većina padova nije slobodna. Čini mi se da uvijek postoji napetost između onoga otkud i kamo padaš.”

“Ništa nije skuplje plaćeno nego onaj beznačajni deo ljudskog uma i osećanja slobode na koji smo mi sada ponosni.”

“Blue Boy i ja krenuli smo u potragu za planinom. I našli smo jednu još prije zore. To nije bila baš bogzna kakva planina, prije bi se moglo reći da je to bilo brdo, ali Blue Boy je zacvilio kad ju je vidio.Odnio sam ga do vrha dok je na istoku izlazilo sunce. Ležao je i promatrao me dok sam mu kopao grob. Nije mogao podignuti glavu, ali dao mi je do znanja kako zna; naćulio je uši i nije skidao oka s mene.Kad sam završio s kopanjem, sjeo sam na zemlju i stavio njegovu glavu u krilo. Povremeno, kad bi smogao snage, polizao bi me po ruci.Malo kasnije je bez napora izdahnuo i glava mu je klonula preko moje ruke. Sahranio sam ga duboko u zemlji i naslagao teško kamenje na njegov grob. Tako da ima svoj mir.Kad sam stavio zadnji kamen, pomislio sam kako je zahvaljujući svom dobrom nosu sigurno već na pola puta natrag u planine.Lako je njemu sustići djeda.”

“Moja istraživanja trajala su čitavu godinu i najzad sam zaključio da samo reljef boje, znalački stavljen na platno, može da da oku pravi utisak. To je bio period koji su moji roditelji nazvali „kameno doba“. Upotrebljavao sam kamenje da bih dobio, na primer, veoma blistav oblak. Lepio sam kamenje na platno, a zatim ga bojio. Jedan od mojih najvećih uspeha u ovom žanru je bio zalazak sunca sa kao krv crvenim oblacima. Nebo je bilo prepuno kamenja svih dimenzija, od kojih su neki bili veliki kao pesnica. Ova slika je dugo visila na zidu porodične trpezarije i sećam se da nas je često, u tišini posle večere, iznenađivao šum kamena koji bi, odlepivši se sa slike, padao na pod. Moja majka bi prestala da šije, a otac ju je uvek umirivao rečima: -Nije ništa, to je samo još jedan kamen pao sa neba našeg deteta.”