“Ja bi im kroz smijeh odgovorio da najlakši put nije uvijek i najljepši, sumnjajući da će razumijeti. Jer, kad u smiraj večeri, topli vjetar zapuše u leđa i ponese nas da ne znam vozim li još uvijek ili sam kojim slučajem poletio, tada se prevaljuju kilometri koje najbolje poznaju samo izlizane gume naših bicikala.”

“LJUBAV. To nikako ne mogu objasniti. Kako objasniti zašto volim prirodu u svim njenim oblicima? Ne samo sezonski, nego i ljeto i zimu i sunce i kišu i snijeg. Mogu li se dva partnera voljeti ako ne znaju svoje 'ružne strane'? Ako se neka osoba voli samo u njenom dobrom svjetlu, je li ljubav potpuna, je li prava? Je li to uopće ljubav? I tako svi ... Svi vole samo sunčano vrijeme, a kada je ružno zatvaraju se u svoja skloništa. Čovjekov iskustveni raspon temperature je 20°C. Od +10°C do +30°C. Sve više ili manje je neudobno. Pa, jesam li onda ja, koji hodam po kiši bos i uživam, lud? Jesam li lud kad vičem niz vjetar koji je toliko jak da se mogu nasloniti na njega? Kada silazim niz snježnu planinu, proklizavam i padam jer ne vidim prst pred sobom, a smijem se i istovremeno divim njenoj moći i svojoj neustrašivosti - jesam li lud? Vjerojatno jesam, ali ja samo igram iskreno, uživam u igri i takve karte dobivam.”

“Kad putujem, rijetko razmišljam o povratku na neko mjesto jer znam da postoji još tisuće mjesta koje nisam vidio.”

“Shvatio sam da se sve što se događa, mora događati jer je tako najbolje za mene. Ja sam tu da učim. Svi ljudi koje susrećem, stvari koje mi se dešavaju .. Sve mi to pokazuje smjerove. A ja plešem. Shvatio sam ono što sam odavno znao. Trudio sam se tražiti vrata, putove, ali to su sve moji oblici. Vrata ne postoje, ti si ih stvorio - rekla mi je Ivana.”

“Kad god skočiš,prijatelju,suđeno ti je da padneš.To ti se čini neizbježno.Neminovno.Svaku stanicu tvog tijela pokreće ta univerzalna sila.Tvoje ipak nije da padneš.Tvoje je da poletiš.Ali padat ćeš ponovno i ponovno.Sve dok ne pomisliš da je tlo koje te vuče tvoj dom,da je tlo sigurno i dobro.Primjetit ćeš da nisi ptica,da nisi građen da letiš i pomislit ćeš da si stvoren da živiš na tlu.Ali na tlu nikad nećeš biti potpun.Zato ćeš se,ni ne znajući zašto,svejedno ipak,uvijek dizati i ponovno skakati.Jer svaka stanica u tvom tijelu zna da neće ostvariti svoju svrhu i da neće biti potpuna dok ne poletiš.Zato si ovdje,prijatelju,i to si oduvijek znao.Zato da ubiješ tog zmaja koji te drži na tlu,i poletiš.”

“Krenuvši na put mislio sam o ovisnostima, zbog kojih sam i prestao pušit. Imao sam osjećaj da bi mi put mogao pomoći da shvatim o čemu sam sve ovisan. Ovisnosti poput cigareta, slatkog ili požude su bile u domeni mog razmišljanja, te na svoj način 'plitke ovisnosti'. S druge strane, velikih životnih ovisnosti je teško biti svjestan. Takva je ona vezanost u ljubavi, onaj nagon za hranom, ona nemoć bez društva. Na planini sam shvatio koliko sam ja kao čovjek ovisan o prirodi. Uvijek sam to znao i osjećao, ali sada sam po prvi put to iskustvo i spoznao.”

“Gledaj, kad sam kao dječak bio ljut ili napravio nešto loše, moja majka mi ne bi dala činjenice, ne bi mi rekla nešto u stilu 'ovo je dobro' ili 'ovo je loše', ona bi mi otpjevala pjesmu. U činjenicama nema empatije. Ako hoćeš nekog razumijeti, nemoj mu postavljati pitanja, tražiti činjenice. Pokušaj ga osjetiti!”