“Alkohol ubija... znamo, o znamo,Znamo da alkohol škodi,No rakije, rakije, rakije amo,Jer utjehe nema u vodi.”

“Tiho, o tiho govori mi jesen;Šuštanjem lišća i šapatom kiše.Al zima srcu govori još tiše.I kada sniježi, a spušta se tama,U pahuljama tišina je sama.”

“Gle malu voćku poslije kiše:Puna je kapi pa ih njiše.I bliješti suncem obasjana,Čudesna raskoš njenih grana.Al nek se sunce malko skrije,Nestane sve te čarolije.Ona je opet kao prvo,Obično, jadno, malo drvo.”

“Pravi test karaktera nije koliko znamo napraviti, već kako se ponašamo u situaciji kad nešto ne znamo napraviti.”

“Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...”

“Ali kamo idemo, ne znamo. Možda ćemo uspjeti preživjeti boleštine i umaknuti selekcijama, možda ćemo izdržati napor i glad koji nas rastaču: a onda? Ovdje, trenutačno daleko od psovki i batina, iznova se možemo vratiti sebi samima i meditirati, a tada postaje jesno da se nećemo vratiti. Mi smo putovali sve dovde u plombiranim vagonima! Vidjeli smo kako put ništavila odlaze naše žene i djeca; nakon što su od nas napravili robove, marširali smo sto puta tamo-amo zaludu, ugašene duše prije bezlične smrti. Nećemo se vratiti. Odavde nitko ne smije izaći, jer bi u svijet mogao ponijeti, zajedno sa znakom utisnutim u tijelo, opaku vijest o tome koliko čovjeku treba hrabrosti, u Auschwitzu, da bude čovjek.”

“Život prolazi, a mi ne znamo šta bismo sa njim. Mrzi nas ili ne umemo da živimo. Najradije bismo ga ustupili nekom drugom i uživali gledajući kako je lep nas život kad ga drugi žive.”