“Ne sviđa li nam se vlastita priča, možemo jepromijeniti. Jer mi smo, na kraju krajeva, njezini autori.”

“Neki ljudi nas ponižavaju svojom dobrotom. Odvikli smo se od dobrote. Ne razumemo zašto nam neko nešto čini, ako ne traži nikakvu protivuslugu. Dobrota se ne može vratiti, jer se i ne daje. Dobri ljudi su dobri zbog sebe, a ne zbog drugih.”

“Zahir na arapskom znači vidljiv, prisutan, onaj kojega je nemoguće ne primjetiti. Nešto ili netko tko nam, nakon što ga upoznamo, malo po malo zaokuplja misli sve dok se više ne možemo usredotočiti ni na što drugo. Možemo ga tumačiti kao svetinju ili kao ludost.”

“Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...”

“Nismo nemoćni jer nam govore što da radimo i jer to činimo. Bespomoćni smo jer volimo sigurnost ropstva.”

“Mi čitamo knjige zato da bismo čitanjem proširili granice svog ličnog iskustva. Ako nam knjiga u tom pogledu ne daje apsolutno ništa, nijednog novog fakta, nijednog samostalnog pogleda, nijene originalne ideje, ako ničim ne pokreće i ne podstiče našu misao, mi takvu knjigu nazivamo praznom i ništavnom, bez obzira na to da li je pisana u prozi ili stihu, i uvek smo spremni da autoru takve knjige sa iskrenom dobronamernošću posavetujemo da se lati pravljenja čizama ili pečenja bureka.”