“Glupan koji je postao svestan da je glupan nije vise glupan.”

“Tada se pojavi neki glupan. Tada se, po prvi put, te toliko izoštrene oči prevare i u njima zasjaju lijepe boje. Ako glupan izgovori nekoliko stihova, već misle da je pjesnik. Misle da on shvaća razvaljene parkete, vjeruju da on voli mungose. One misle da mu laska to povjerenje otrovnice koja se njiše, pod stolom, među njegovim nogama. Poklanjaju mu svoje srce, koje je divlji vrt, njemu, koji voli samo njegovane perivoje. I tako glupan odvodi kraljevnu u ropstvo.”

“U svakom slučaju, ako čovjek od civilizacije nije postao krvožedniji, postao je sigurno ružnije, ogavnije krvožedan nego prije. Prije je u krvoproliću gledao pravednost i mirne je savjesti tamanio koga je već trebalo; a sada, ako krvoproliće i smatramo gadošću, ipak se bavimo tom gadošću, pa i više nego prije.”

“...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!”

“Čovjek je čovjeku vuk pa mu je zato pas postao najbolji prijatelj. Ne zato jer je priroda htjela da prijateljuju vuk i pas, nego zato jer nije uspjela srediti da to čine ljudi.”

“Tajna covecjeg zivota nije u tome da samo zivi, vec u tome zasto zivi.”

“Ja na sve pristajem, samo nek je meni dobro.”