“Volite svoju decu i kad su kriva, jer ce ih život kažnjavati i kad nisu.”

“-Zašto ne smijem govoriti o njoj? - Zato, jer su mi, kad na nju mislim, i najslađa usta - gadna.”

“Braćo, ne bojte se grehova ljudskih, volite čoveka i u grehu njegovom, jer kad ko voli čoveka grešnog, to je već slika Božanske ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sve stvorenje Božje i celokupno i svaku mrvicu. Svaki listić, svaku zraku Božju volite. Volite životinje, volite bilje, volite svaku stvar. Budeš li voleo svaku stvar – i tajnu ćeš Božju razumeti u stvarima. A shvatiš li je jedared, ti ćeš je posle neumorno početi poznavati sve dalje i više, svakodnevno. I zavolećeš, najzad, sav svet vascelom i vasionom ljubavlju. Životinje volite: njima je Bog dao klicu misli i tihu radost. Nemojte im je narušavati i remetiti, ne mučite ih, ne oduzimajte im radost, ne protivite se misli Božjoj. Čoveče, ne uznosi se, ne misli da si bolji od životinje: one su bezgrešne, a ti, sa svojim veličanstvom, ti samo gnojiš zemlju svojom pojavom, na njoj trag svoj gnojni ostavljaš posle sebe, - i to, avaj, skoro svaki, svaki između nas!Decu volite naročito, jer ona su bezgrešna kao anđeli i žive da bi nas razdragala i usrećila; ona žive zarad čišćenja srdaca naših, kao neki putokaz za nas. Teško onome ko uvredi dete...”

“Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su.Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike.Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu.Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao.Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve.Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima.Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično.Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda.Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina.To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".”

“A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.”

“Velike reči obično imaju malu grešku, i smanjuju se za mrvičak svaki put kad ih izgovoriš.”