“Kad imate nekoliko minuta vremena, osobito neposredno prijespavanja i nakon buđenja, »preplavite« tijelo sviješću. Sklopite oči.Lezite na leda. Pažnju usmjerite na različite dijelove tijela, najprijenakratko: dlanovi, stopala, ruke, noge, trbuh, prsa, glava i tako dalje.Osjetite životnu energiju unutar tih dijelova što jače možete. Kodsvakog dijela tijela ostanite petnaestak sekundi. Tada dopustite pažnjida nekoliko puta prođe kroz tijelo kao val, od stopala do glave i natrag.Za to vam je potrebna otprilike jedna minuta. Nakon toga upotpunosti osjetite unutarnje tijelo kao jedinstveno polje energije.Taj osjećaj zadržite nekoliko minuta. Tijekom toga razdoblja buditesnažno prisutni u svakoj stanici svoga tijela. Ne brinite ako vam umpovremeno uspije odvući pažnju iz tijela te ako se izgubite u nekojmisli. Čim”

“Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.”

“Želio bih promatrati more na miru.Od toga se osjećam kao...kao da postajem više ja,ako shvaćaš što želim reći.Više svoj,a ne u potpunosti samo dio nečega.Ne samo stanica u tijelu društva.”

“Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?”

“Gdje su moja ljudska prava? Zašto se ne bih seksala jednom godišnje, ako mi to odgovara? Gdje je moje pravo da urlam po cesti, dečki, ne zanimate me više, aleluja, aleluja? Zašto se mi udane žene do smrti moramo jebati s našim muževima?""Smirite se," rekla sam i zatvorila vrata. "Ako vam je sa mužem prenaporno, možete se rastati.""Zašto? Ja volim svoga muža, on je krasan čovjek. Uspješan, čist, pere se svakog dana što većina muškaraca ne čini, kad nakon njega uđeš u zahod ne treba ti gas-maska. I što me još ubija, svake večeri mi u krevetu čita Krležu, da nije njega nikad ne bih čula za Krležu..."Dotaknula sam joj rame. "Volite Krležu?""Ne.""Pa zašto vam onda u krevetu čita Krležu?""O tome vam govorim, radi što ga volja, jebe me kad mu padne na pamet i čita Krležu na sav glas.”

“Riječi se talože ako ih ne izbacimo. Ali ne kao snijeg, nego prije poput otpada na tržnici ili osušena cvijeća s grobova: sve na kraju počne trunuti, zaudarati. Ljudi bježe od onih u kojima se previše toga nataložilo.”