“Prošlost u vama živi u obliku uspomena, ali uspomene same po sebinisu problem. Zapravo kroz uspomene možemo učiti iz prošlosti i prošlih pogrešaka. Tek kad uspomene, odnosno misli o prošlosti, potpunoovladaju vama, pretvaraju se u teret, postanu problematične i postanudio vašega osjećaja vlastitog identiteta. Vaša osobnost, uvjetovana prošlošću,tada postaje zatvor. Uspomene su vam prožete osjećajem vlastiteosobnosti, a kroz priču opisujete sebe onakvim kakvim se smatrate.To »malo ja« je privid koji prikriva vaš istinski identitet bezvremene ibezoblične Prisutnosti.”

“Što je bilo, bilo je. Prošlost živi u nama i ne možemo je izbrisati. Pošto su snovi slika onoga sveta, i dokaz njegovog postojanja, susrećemo se u snovima; kleči kraj furune u koju trpa vlažna drva; ili me doziva promuklim glasom. Tada se budim i palim svetlo. Kajanje i bol se polako pretvaraju u sumornu radost sećanja. Naš dugi, strasni i strašni roman ispunio je moj život, osmislio ga je, i ja ne tražim nikakve nadoknade. Mene neće biti u indeksu knjiga Mendela Osipoviča, u njegovim biografijama ili u fusnoti uz neku pesmu. Ja, gospodine, jesam delo Mendela Osipoviča, kao što je i on moje delo. Ima li lepšeg proviđenja?”

“Od tada pokušavam da razumijem te ljude. Ali mi loše ide: oni se kreću u prostoru kolektivnog iracionalnog, a ako vas je Bog kaznio pa u vas usadio malo razuma, teško je probiti se kroz taj svijet džinovskih pečurki na čijim klobucima raste mahovina u obliku krsta i četiri slova 'S', svijet nadrkanih, bijelih zečeva koji predvode horde bivših opštinskih činovnika pretvorene u koljačke paravojske nalivene šljivovicom, svijet ludog šeširdžije koji se svakog božića preoblači u pravoslavnog patrijarha, vadi svoj časovnik i mahnitu zemlju iza izvrnutog zrcala, u kojem se ogleda Evropa, obaviještava da Hrist nije rođen 25. decembra, nego 7. januara, i da Nova godina ne počinje prvog, nego četrnaestog januara.”

“Kad zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kad umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali i kad smo se rodili ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili.”

“Ako više ne želite stvarati bol sebi i drugima, ako više ne želitepovećavati ostatke bolova iz prošlosti koji još žive u vama, tada višene stvarajte vrijeme ili ga barem ne stvarajte više nego što je potrebnodok se bavite praktičnim vidovima vlastita života. Kako prestatistvarati vrijeme? Duboko u sebi shvatite kako uvijek imate samosadašnji trenutak. Neka Sada postane prvobitna žarišna točka vašegaživota. Dok ste prije boravili u vremenu i tek nakratko posjećivaliSadašnji trenutak, sada prebivajte u njemu, a tek nakratko posjećujteprošlost i budućnost kad se morate pozabaviti praktičnim vidovimasvoje životne situacije. Sadašnjem trenutku uvijek recite: »Da«. Što bimoglo biti jalovije i lude nego stvarati unutarnji otpor nečemu štoveć postoji! Sto bi moglo biti lude nego se suprotstavljati samom životu,koji jest sada i uvijek samo sada? Predajte se onome što jest. Recite»da« životu - i vidjet ćete kako život iznenada počinje raditi zavas, umjesto da vam se suprotstavlja.”

“Žene klimaju glavom, svaka ima nekoliko djece. Jedan dječak ih sluša i kaže: - Kad budem velik, ja ću ubijati Srbe ovako - podiže ruke i cilja kao da puca na nekoga ih velike blizine. Odrasli šute. S. zna da je dječak vidio kako su mu vojnici ubili starijeg brata, baš tako. Toj maloj ruci nedostaje samo oružje, sve je drugo već tu. Svejedno je u koju će zemlju otputovati, ovaj će dječak jednog dana izvršiti svoju namjeru. S. izlazi iz sobe i diše, zrak je oštar poput noža. Jedna je generacija iz te sobe već završila svoj život i svela ga na uspomene. Druga će rasti sa željom da se osveti. Kao da su oni već živi mrtvaci, misli S. Iznenada u ustima osjeća gorčinu.”