“Riječi stvarnost svode na nešto što ljudski um može shvatiti, a to nijeosobito mnogo. Jezik se sastoji od pet temeljnih zvukova koje stvarajuglasnice. To su samoglasnici a, e, i, o, u. Drugi zvuci su suglasnici kojise stvaraju pritiskom zraka: s, f, g i ostali. Vjerujete li da bi kombinacijatakvih temeljnih zvukova ikada mogla objasniti tko ste vi, krajnju svrhusvemira i l i čak ono što su stablo i l i kamen u svojoj biti?”

“Ono što vjerujete o sebi projicirate na druge ljude i to je ono što drugi vjeruju ovama. Dakako, i oni se prema vama ponašaju u skladu s tim, što samo daje snagu vašem uvjerenju da nistevrijedni. A što je istina? Istina je da jeste vrijedni: svatko je vrijedan.”

“Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.”

“Znam da noć nije isto što i dan:da su stvari različite,da se ono što čovjek osjeća noću,danju ne može objasniti,jer tada to ne postoji,a za osamljene ljude,kad njihova osamljenost jednom uzme maha,noć može biti vrijeme užasa.”

“Nijedan drugi oblik života na ovoj planeti ne poznaje negativnost,samo ljudi, upravo kao što nijedan drugi životni oblik ne uništava ine truje Zemlju koja ga održava na životu. Jeste li ikada vidjeli nesretancvijet ili hrastovo drvo pod stresom? Jeste li susreli depresivnogdupina, žabu koja ima poteškoća sa samopoštovanjem, mačku koja sene može opustiti ili pticu koja u sebi nosi mržnju i negodovanje? Jedineživotinje koje povremeno mogu iskusiti nešto nalik na negativnostili pokazati znakove neurotičnog ponašanja su one koje žive ubliskom dodiru s ljudima i tako se povezuju s ljudskim umom i njegovomludošću.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”