“Osećanje, za koje nemam imena, obuzelo mi je dušu – osećanje koje se opire analizi, kojem su znanja iz davnih vremena neprimerena, i za koje mi, zebem, ni sama budućnost neće pruţiti kljuĉ. Za duhovni sklop kao što je moj, kobno je ovo drugo saznanje. Neću nikad – znao sam da neću nikad – dokuĉiti prirodu tih svojih misli. Ipak, nije sasvim ĉud-no što su ove moje misli neodreĊene, jer potiĉu iz sasvim novih izvora. Novi osećaj – ne-ka nova suština – uvećali su mi dušu”

“Shvatio sam da se sve što se događa, mora događati jer je tako najbolje za mene. Ja sam tu da učim. Svi ljudi koje susrećem, stvari koje mi se dešavaju .. Sve mi to pokazuje smjerove. A ja plešem. Shvatio sam ono što sam odavno znao. Trudio sam se tražiti vrata, putove, ali to su sve moji oblici. Vrata ne postoje, ti si ih stvorio - rekla mi je Ivana.”

“»Ne bi se trebao služiti muškim lukavstvima«, rekla je, stegnuta grla. »Što sam to tako neoprostivo učinila?« Natjerala si me da te želim, rekao joj je na svojem materinjem jeziku. Učinila si me klonulim duhom, usamljenim. Natjerala si me da čeznem za onim za što sam se zakleo da nikad neću trebati, nikad to iskati”

“Moja čast, moje poštenje nije ono što vide ljudi, moja je čast i moje poštenje ono što nosi obraz moje unutrašnjosti, a ono bičuje moju dušu mukama za svaku nečistu sjenu i nagrađuje zadovoljstvom ćistoću misli i srca.”

“Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo “pakao to su drugi”, u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.”

“Tako to ide s Domovinom ...Kao sa silovanom devojkom ... ne možeš je kriviti za to što su je drugi osamotili, ali ni više voleti kao što si je voleo...”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”