“Ljubav je samo onda potpuna i velika kad nailazi na zapreke i patnje. Ljubav je samo onda prava kad daje i traži žrtve, pregaranja i samozauzdavanja. Čekanje nju uzvisuje, a nada oplemenjuje...”

“A nema veće patnje od osame. Kad je čovjek sam, onda ga um i srce svom žestinom prigovaranja kore i muče. Onda su bolovi teži, a misli crnje nego da se ma kome, ma kako tužno ispovijeda. Savjest je nekada žešći i okrutniji sudac od svih šerijata i kadija koji su ikad postojali.”

“Ljubav se ne odaje. To je tajna koju dvoje moraju osjetiti.”

“A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup...”

“Čovjek u bolu, u nesreći nauči mrziti, kao što u veselju i sreći nauči ljubiti. Velik mora da je onaj um koji u bolu i nesreći umije voljeti, ne zavidjeti.”

“A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti.”

“Ali to je samo velika olovka", usprotivio se Uholaž i u nju kucnuo štapom za šetnju."To je istina", suglasio se Matemagičar, "ali kad se jednom naučiš njome služiti, onda nema kraja onom što možeš učiniti.”