“Ljubljenoj osobi dajemo ona svojstva koja želimo da ona ima.”

“Ljudska narav ima svoje granice: ona moze podnositi radost, patnju, boli, sve do odredjene mjere, ali propada cim je ta mjera prevrsena. Nije tu, dakle, pitanje je li neko slab ili jak, nego moze li izdrzati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna”

“Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...”

“Takva je vrlina: kada je pobeđuju, ona postaje moćnija i kada protiv nje spletkare, ona postaje nepokolebljiva!”

“I ako je lično shvatimo, umetnost je povišen život. Ona usrećuje dublje, ona troši brže. U lice svoga sluge ona reže tragove umišljenih i duhovnih doživljaja, i vremenom, čak i kada mu je spoljni život manastirski miran, stvara kod njega toliku razneženost, prefinjenost, zamor i radoznalost živaca da bi to jedva mogao stvoriti život pun razuzdanih strasti uživanja.”

“Usred svojih sanjarija iznenada se zaustavlja i grabeći me uzbuđeno za ruku pokazuje jednog kita od žene, koja upravo sjeda na stolicu. »Eno moje danske pičke«, gunđa on. »Vidiš li to dupe? Dansko. Kako ta žena to voli! Ona me naprosto moli da je okinem. Dođi ovamo... Pogledaj je sad, sa strane! Pogledaj to dupe, molim te. Golemo je. Kažem ti, kad se ona popne na mene, jedva mogu da ga obuhvatim rukama. Zakloni mi vidik na cijeli svijet. Osjećam se kao mala buba, koja gmiže u njoj. Ne znam sam zašto na nju padam — valjda zbog tog dupeta. Toliko je nezgrapno. A kakve ima samo nabore! Takvo dupe ne možeš zaboraviti. Stvarnost... opipljiva stvarnost. Druge ti mogu dodijati ili ti mogu dati trenutačnu iluziju, ali ova — s tim svojim dupetom! — ta je neuništiva... To je kao da u postelju ideš s kakvim spomenikom na sebi.« Str 111”