“Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći.Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno.Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično.Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori.Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.”

“Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja.Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom.Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim.Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina.A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.”

“Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter.Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim.„A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.”

“Pine Billy je došao u posjet. Ostao je kod nas i po cijele dane sjedio pokraj djeda. Djed je želio slušati njegovu violinu i Pine Billy mu je svirao. Stajao je u svjetlu lampe, dugog vrata povijenog nad violinom dok su mu pramenovi kose, nejednakih duljina jer se sam šišao, visjeli preko ušiju. Suze su mu tekle niz lice, kapale na violinu i s violine na tregerhlače.„Prestani plakati, Pine Billy“, rekao je djed. „Kvariš muziku. Želim slušati tvoju violinu!“Pine Billy je rekao: „Ne plačem. Samo sam pre-e-hlađen“, a glas mu je zvučao kao da ga nešto steže u grlu. Onda je ispustio violinu, pao na koljena i zario lice u plahte pokraj djedovih nogu. Plakao je i ramena su mu se trzala. Pine Billy nije bio Čovjek koji bi bio u stanju suzdržati osjećaje.Djed je tad malo podignuo glavu i viknuo slabašnim glasom: „Prokleti idiote, prosipaš Red Eagle duhan po plahtama!“ Što je Pine Billy zaista i učinio.I ja sam plakao. Ali tako da djed to ne vidi.Djedova tjelesna pamet je postala umorna i počela je sve više i više spavati. Jedino je još njegova duhovna pamet bila budna. Dosta je razgovarao s Willow Johnom.Baka bi mu podvukla ruku pod glavu i šaptala mu nešto u uho.Djedova tjelesna pamet se još jednom vratila. Htio je da mu donesem njegov šešir; otišao sam po njega. Stavio ga je na glavu.Držao sam ga za ruku i on se osmjehnuo. „Život je bio dobar, Malo Drvo. Sljedeći put će biti još bolji. Vidjet ćemo se.“ A onda je i njegov duh otišao, kao i duh Willow Johna.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Benjamin je promatrao Elizabeth kako hoda. Nije ju poznavao onoliko dobro koliko je htio, ali imao je dojam da mu je dopustila da uđe u njezin život više nego ostalima. I on je učinio isto. Razgovarali su dovoljno puta da vidi koliko su slični. Gledao ju je kako se razvija i mijenja i sad se napokon smirila. Zurio je u krajolik kojem se Elizabeth tako dugo divila i prvi put u godinu dana koliko je tu, otvorio je oči i uistinu ga doživio.”