“Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet.Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha.„Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije.A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi.„Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“„Ali kako se vježba duhovnu pamet?“„Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet.Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.”

“Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja.Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom.Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim.Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina.A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.”

“Voleo bih da je život kao bankarstvo', rekao sam. 'Ne mislim doslovno. Ima tu vrlo komplikovanih stvari. Ali, na kraju sve shvatiš ako se samo potrudiš. Ili uvek postoji negde neko ko se razume, pa makar i naknadno, kad je već kasno. Nevolja sa životom, kako se meni čini, jeste da može već za sve da bude kasno, a da ti ipak i dalje ništa ne shvataš.”

“Kad naiđeš na nešto što je dobro", rekla je baka Malom Drvetu, "prvo što trebaš napraviti je potražiti nekoga s kim to možeš podijeliti; na taj se način dobro širi do najudaljenijih kutaka svijeta. Što je dobro." I imala je pravo.”

“Gdje su moja ljudska prava? Zašto se ne bih seksala jednom godišnje, ako mi to odgovara? Gdje je moje pravo da urlam po cesti, dečki, ne zanimate me više, aleluja, aleluja? Zašto se mi udane žene do smrti moramo jebati s našim muževima?""Smirite se," rekla sam i zatvorila vrata. "Ako vam je sa mužem prenaporno, možete se rastati.""Zašto? Ja volim svoga muža, on je krasan čovjek. Uspješan, čist, pere se svakog dana što većina muškaraca ne čini, kad nakon njega uđeš u zahod ne treba ti gas-maska. I što me još ubija, svake večeri mi u krevetu čita Krležu, da nije njega nikad ne bih čula za Krležu..."Dotaknula sam joj rame. "Volite Krležu?""Ne.""Pa zašto vam onda u krevetu čita Krležu?""O tome vam govorim, radi što ga volja, jebe me kad mu padne na pamet i čita Krležu na sav glas.”

“One noći smo bili, rekao sam mu, ispred neke kuće na Florin bulevaru... Lynn je želela da hoda bosa, skinula je cipele i stavila ih u tašnu. Šetali smo tako ispred te kuće... Onda je ulicom prošla neka dečurlija sa maskama na licu. Vraćali su se sa nekog karnevala. Jedan od njih je prišao Lynn i upitao je:- Zbog čega vi hodate bosi?Zaustavili su se i napravili krug oko nas. Svi zajedno su imali godina koliko i mi.- Tako se brže hoda, odgovorila im je.- Stvarno?, rekli su svi u glas.- Da, rekla je Lynn, skineš cipele samo onda kad odlučiš kuda želiš da ideš. Kuda vi želite da idete?- U Diznilend, rekli su- Skinite onda cipele, rekla je Lynn. Bićete tamo za pet minuta.Klinci su stvarno poskidali cipele i pojurili ka Diznilendu.- Pogledaj ih, rekla mi je, žure da stignu svoj san.”