“Pine Billy je došao u posjet. Ostao je kod nas i po cijele dane sjedio pokraj djeda. Djed je želio slušati njegovu violinu i Pine Billy mu je svirao. Stajao je u svjetlu lampe, dugog vrata povijenog nad violinom dok su mu pramenovi kose, nejednakih duljina jer se sam šišao, visjeli preko ušiju. Suze su mu tekle niz lice, kapale na violinu i s violine na tregerhlače.„Prestani plakati, Pine Billy“, rekao je djed. „Kvariš muziku. Želim slušati tvoju violinu!“Pine Billy je rekao: „Ne plačem. Samo sam pre-e-hlađen“, a glas mu je zvučao kao da ga nešto steže u grlu. Onda je ispustio violinu, pao na koljena i zario lice u plahte pokraj djedovih nogu. Plakao je i ramena su mu se trzala. Pine Billy nije bio Čovjek koji bi bio u stanju suzdržati osjećaje.Djed je tad malo podignuo glavu i viknuo slabašnim glasom: „Prokleti idiote, prosipaš Red Eagle duhan po plahtama!“ Što je Pine Billy zaista i učinio.I ja sam plakao. Ali tako da djed to ne vidi.Djedova tjelesna pamet je postala umorna i počela je sve više i više spavati. Jedino je još njegova duhovna pamet bila budna. Dosta je razgovarao s Willow Johnom.Baka bi mu podvukla ruku pod glavu i šaptala mu nešto u uho.Djedova tjelesna pamet se još jednom vratila. Htio je da mu donesem njegov šešir; otišao sam po njega. Stavio ga je na glavu.Držao sam ga za ruku i on se osmjehnuo. „Život je bio dobar, Malo Drvo. Sljedeći put će biti još bolji. Vidjet ćemo se.“ A onda je i njegov duh otišao, kao i duh Willow Johna.”

“Blue Boy i ja krenuli smo u potragu za planinom. I našli smo jednu još prije zore. To nije bila baš bogzna kakva planina, prije bi se moglo reći da je to bilo brdo, ali Blue Boy je zacvilio kad ju je vidio.Odnio sam ga do vrha dok je na istoku izlazilo sunce. Ležao je i promatrao me dok sam mu kopao grob. Nije mogao podignuti glavu, ali dao mi je do znanja kako zna; naćulio je uši i nije skidao oka s mene.Kad sam završio s kopanjem, sjeo sam na zemlju i stavio njegovu glavu u krilo. Povremeno, kad bi smogao snage, polizao bi me po ruci.Malo kasnije je bez napora izdahnuo i glava mu je klonula preko moje ruke. Sahranio sam ga duboko u zemlji i naslagao teško kamenje na njegov grob. Tako da ima svoj mir.Kad sam stavio zadnji kamen, pomislio sam kako je zahvaljujući svom dobrom nosu sigurno već na pola puta natrag u planine.Lako je njemu sustići djeda.”

“Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja.Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom.Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim.Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina.A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.”

“Jednom sam čučao nasred potoka i promatrao jednog malog pauka kako pokušava prebaciti svoju nit na drugu stranu. On je, činilo se, bio odlučio napraviti najveću mrežu na cijelom potoku i zato je izabrao mjesto gdje je potok bio najširi. Pričvrstio bi svoju nit, skočio u zrak i pao u vodu. Voda bi ga ponijela, on bi iz sve snage plivao, uspentrao bi se na obalu i vratio do iste one paprati. Onda bi ponovo pokušao. Kad se treći put vratio na paprat, do-puzao je do vrška jedne grane i legao; prednjih nogu prekriženih ispod brade, proučavao je vodu. Pretpostavljao sam da je bio blizu toga da odustane - ja sam bio, guzica mi se bila ukočila zbog zime od čučanja u hladnoj vodi. On je ležao tamo proučavajući i razmišljajući. Onda mu je nešto palo na pamet! Počeo je skakati gore dolje, gore dolje, i grana se počela njihati gore dolje. I dalje je tako skakao, skakao... i onda, iznenada, kad je grana bila jako visoko, odskočio je, raširio svoj kišobran - i uspio!Bio je sav ponosan i skakao od oduševljenja, dok skoro nije pao u vodu. Na kraju je ipak napravio najveću mrežu koju sam ikada vidio.”

“Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći.Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno.Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično.Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori.Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.”

“Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter.Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim.„A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.”